Kenny Dalglish je legenda koja zasigurno posebno mjesto ima u srcima svih istinskih navijača Liverpoola. Iako sam još od sredine devedesetih simpatizer jednog drugog engleskog kluba, nekako se smatram i nogometnim romantičarem i posebno sam slab na ovakve dokumentarne priče o legendama nogometa iz vremena kada nogomet nije bio samo ogromni biznis u kojem se vrte milijarde. A posebno kada se snimanja filma o jednoj takvoj istinskoj legendi prihvati netko koga možemo opisati velemajstorom modernog biografskog dokumentarca poput Asifa Kapadije.
Osvojio je ovaj Britanac porijeklom iz Indije Oscara za film o Amy Winehouse (Amy), a pokazao je on i da je iznimno vješt u stvaranju biografskih dokumentaraca o slavnim sportašima (Senna, Diego Maradona). Ponovno je Kapadia snimio stilski i tehnički vrlo sličan i precizan dokumentarac sastavljen isključivo od arhivskih snimki, samo što nas ovdje Kenny Dalglish kao narator sam vodi kroz svoj život. Od djetinjstva i odrastanja u radničkom gradu kao što je Glasgow gdje je kao protestant prvo postao ikona katoličkog Celtica da bi ubrzo i sam oženio katolkinju, a nakon što je Liverpool 1977. godine prodao svog tada najboljeg igrača Kevina Keegana u njemački HSV, kao zamjenu je doveo baš njega.
I u sljedećih 14 godina prvo kao igrač, potom kao igrač - menadžer, na kraju samo kao menadžer "Kralj Kenny" je postao jedan od najvećih igrača i trenera u povijesti slavnog kluba. Ipak, Kapadia u središte priče stavlja tajanstveno unutarnje iskušenje, možda i skrivenu osobnu kalvariju Kennyja Dalglisha, koja se odvijala između 1985. i 1989. godine odnosno od Heysela do Hillsborougha. Prikazan je on kao opušten, razborit čovjek iz naroda kojemu je sudbina namijenila da na svoja leđa preuzme sve patnje grada. Postao je igrač - menadžer neposredno nakon katastrofe na stadionu Heysel Stadium 1985. godine, kada je 39 ljudi izgubilo život u neredima na zastarjelom belgijskom stadionu prije finala Europskog kupa između Juventusa i Liverpoola.
Bio je to dan sramote za Liverpool, čiji su navijači proglašeni glavnim krivcima premda su kasnije analize dizajna stadiona, upravljanja publikom i policijskog postupanja pokazale okolnosti koje nisu bile daleko od tragedije na Hillsboroughu u Sheffieldu četiri godine kasnije u kojoj je poginulo 97 navijača Liverpoola. Velik dio odgovornosti ležao je na zaštitnim ogradama koje su, kako Kapadia pokazuje, bile katastrofa koja je samo čekala da se dogodi. Tijekom svega toga Dalglish je ostao stoička figura, neprestano obilazeći bolnice i prisustvujući sprovodima zajedno sa svojim igračima. Kapadia prikazuje i sumornu sliku dolaska Margaret Thatcher u Hillsborough nekoliko dana nakon tragedije.
Iz nje je, prema filmu, zračila odbojnost prema nogometu i njegovim masovnim navijačima jer za nju je nogomet predstavljao svojevrsni rekreativni produžetak sindikalnog pokreta, posebno snažnog u lučkom i industrijskom gradu kao što je Liverpool bio još osamdesetih. Što se samog Dalglisha tiče, iz filma izlazi kao jednostavna i neposredna osoba, bez neke dublje kompliciranosti kakvu su imali neki drugi Kapadijini protagonisti, poput Maradone ili Amy Winehouse. Ovom filmu zbog toga možda nedostaje ona autodestruktivna opasnost i magnetska privlačnost koje su obilježile njihove priče, no možda je upravo Dalglisheva iskrena jednostavnost bila ono što mu je omogućilo da preživi sve što ga je snašlo.
Primjedbe
Objavi komentar