Punih osam godina morali smo čekati što će cijenjeni korejski filmaš Lee Chang-dong snimiti nakon hvaljene drame po Murakamiju "Burning" koja mene baš i nije posebno impresionirala. No, zato je situacija puno bolja s "Possible Love", još jednom sporogorećom, ali iznimno pametnom i kompleksnom dramom koja je Leeju donijela veliku nagradu žirija i filmskih kritičara na festivalu u Veneciji. Činjenica je da je riječ o filmu za koji treba strpljenja i to ne samo zato što traje dobrih dva sata i 45 minuta, već i zato što nam je potrebno neko vrijeme da shvatimo što likovi tu stvarno misle i osjećaju. "Possible Love" je baš elegantan film, karakterna drama, ali ne samo o jednom liku, već o četiri glavna protagonista čije sudbine pratimo, a pratimo tu priču dva para koji ne mogu biti različitiji.
Mi-ok (Jeon Do-yeon) i Ho-seok (Sul Kyung-gu) su nesretan par u srednjim četrdesetima iz niže, radničke klase koji imaju malenog sina. Ho-seok je bijesan, depresivan i ima problema s alkoholohom nakon katastrofalnog ishoda štrajka u tvornici u kojoj je radio. Na sprovodu njegovog kolege koji si je oduzeo život, njih dvoje će upoznati bogati i moderni par koji snima dokumentarac o načinu na koji su radnici u Ho-seokovoj tvornici tretirani od strane uprave. Ye-ji (Cho Yeo-jeong) je udana za Sang-wooa (Zo In-sung) koji je nekakav bogati korporacijski bankar i zapravo on financira ženine filmove kada izostane novac iz nacionalnih filmskih fondova. Nemaju oni djece, ali zato imaju psa, a Ye-ji će u ovom drugom paru pokušati pronaći protagoniste svog dokumentarca.
Dok će Mi-ok biti oduševljena tom idejom, zatvoreni Ho-seok baš i neće biti tako sretan, no svejedno će se svi oni početi približavati i bolje upoznavati kako će se dokumentarac razvijati. Ići će skupa na večere, ovi bogatiji će čak siromašnije pozvati k sebi za vikend u svoju luksuznu kuću na moru. No, naravno da će razlike između njih izaći na površinu, a do kraja će se činiti kao da je jednima i drugima trebala takva neka vrsta katarze. Na kraju filma Lee piše da je "Moguću ljubav" posvetio velikom poljskom filmašu Krzystofu Kieslowskom i njegovoj maestralnoj seriji "Dekalog", a bavi se on ovdje prilično sličnim temama morala, ali i klasnim razlikama, dostojanstvom i postavlja pitanje je li zaista moguća bliskost među ljudima koji žive u posve različitim svijetovima.
Kako ovdje pratimo i snimanje dokumentarca, tako se i Lee odlučio za dokumentaristički stil, a postavlja se i pitanje etike rada dokumentaristice. Jer dok redateljica Ye-ji nesumnjivo želi zabilježiti iskustvo radničkog para, granica između suosjećanja s njima i iskorištavanja tuđe patnje tu se s vremenom potpuno gubi, a do kraja će u sjajnom, katarzičnom finalu potpuno nestati. Cijelo vrijeme razmišljamo o tome zanima li se ovaj bogatiji par za ove siromahe zbilja zbog njih samih i žele li oni stvarno s njima biti prijatelji ili ih koriste isključivo radi priče koju im ovi mogu dati. Najjači adut filma je što je Lee od sva četiri glavna protagonista uspio složiti slojevite, kompleksne, gotovo stvarne likove, a ponovno je to spora, suzdržana, melankolična i slojevita psihološka drama.
Primjedbe
Objavi komentar