Ruskog filmaša mlađe generacije Jurija Bikova
(1981. godište) mogli smo upoznati preko socijalno angažiranih filmova koji su
bili kritični prema ne samo ruskom režimu, već su na šokantan i iznimno
jednostavan, a opet upečatljiv način prikazivali probleme u kojima se našlo
opljačkano (ne samo) rusko post - tranzicijsko društvo. Sjetimo se samo filmova
kao što su "Zhit", "Mayor" i posebno njegov najpoznatiji
film "Durak", s kojima je postao pravi glasnik mlade, liberalne i
progresivne Rusije, željne promjena i željne autora koji imaju hrabrosti tako
tmurno i oštro opisati korupciju i propadanje tamošnjeg društva. Ubrzo je sve
što je gradio, Bikov upropastio pristavši na snimanje nekakve propagandističke
serije financirane od ruskog ministarstva kulture u kojoj vanjski i unutarnji
neprijatelji rovare protiv države. Nakon što ga je liberalni dio javnosti
optužio da se stavio u službu Kremlja i Putina, Bikov je najavio povlačenje iz
filmske industrije uz ispriku kako je svjestan da je izdao progresivnu
generaciju željnu promjene.
Iako je stečenu reputaciju očito na brzinu
uspio profućkati, Bikov srećom nije ispunio svoje obećanje, već se vrlo brzo
vratio snimanju filmova. I to opet jako dobrih filmova, filmova za koje
je scenarij pisao sam, a ne nekakvi propagandisti i filmova čija je produkcija
financirana iz nezavisnih kuća iz cijele Europe, a ne državnim novcem, što je
bio snažan signal da je Bikov iz početka odlučio ponovno pokušati izgraditi reputaciju
hrabrog i neovisnog filmaša. Sa "Zavodom" ili "Tvornicom",
kako bismo preveli ovaj film s kojim se predstavio na festivalu u Torontu u
jesen 2018. godine, Bikov nastavlja tamo gdje je stao s prethodna tri filma. I za
"Tvornicu" se slobodno može reći da je mudro promišljena i osmišljena
klaustrofobična i zastrašujuća studija ljudskih sudbina u u različitim fazama
potpune moralne posrnulosti i ljudi koji pokušavaju preživjeti u takvim
koruptivnim, brutalnim, gotovo ubij ili budi ubijen okolnostima moderne Rusije.
Uz sve to, Bikov je sada ubacio i brojne elemente klasičnog žanrovskog filma
(ovaj puta akcijskog krimića).
I čovjek je opet pogodio jer je snimio još
jedan film visoke kvalitete, čija se radnja odvija u tvornici smještenoj negdje
u ruskoj provinciji, koja bi se uskoro trebala zatvoriti. I tvornica je to koja
izgleda baš onako kako u pravilu i zamišljamo da izgleda jedna propala tvornica
nastala još za vrijeme komunizma, koja je kasnije samo poslužila da je razni
oligarsi i tajkuni opljačkaju i iz nje izvuku sve što se dalo izvući. Nekim
čudom ova tvornica u kojoj se proizvode nekakve čelične pizdarije uspjela je do
sada preživjeti, a izgleda ona potpuno oronulo, nesigurno, kao kulisa za
snimanje nekog spota Rammsteina. Rijetkim radnicima koji i dalje ondje rade,
već mjesecima nisu isplaćene plaće, rade oni u nemogućim uvjetima po cijele
dane, uglavnom nešto što smo već stotine puta imali prilike vidjeti i na našim
prostorima. No, jednog dana ti će nezadovoljni i bijesni radnici imati tu čast
da tvornicu posjeti veliki gazda, vlasnik ne samo ovog postrojenja, već vlasnik
praktički svega u okrugu, lokalni tajkun po imenu Kalugin.
I doista je Kalugin jedan od onih stereotipnih
tajkuna / oligarha, ljigavac izbrijane glave, okružen privatnom vojskom, koji
hladno radnicima kaže da na kraju mjeseca zatvara tvornicu jer mu ona donosi
samo gubitke, a nikakav profit. Nije da je radnike ovakav rasplet pretjerano
iznenadio jer i sami su očekivali da će se to kad - tad dogoditi, no kako je
kompletna proizvodnja u kraju u kojem žive devastirana, velika je vjerojatnost
da nitko od njih neće uspjeti pronaći novi posao. Skupina radnika predvođena
veteranom nekih od ruskih ratova kojeg svi nazivaju Sijedi (Denis Švedov, koji
je glavne uloge igrao i u Mayoru i u Zhit), tipom koji je negdje u tim ratovima
ostao bez jednog oka, odluči se ovom oligarhu osvetiti. Nekolicina bijesnih
radnika odluči organizirati otmicu tajkuna, kojeg će potom držati kao taoca u
prostoru tvornice i zahtjevati otkupninu, a cijela situacija vrlo brzo će se
pretvoriti i u otvoreni obračun.
Nudi još jednom Bikov prilično ciničan i
mračan pogleda na današnje rusko društvo u kojem opet suprotstavlja one koji su
iz tranzicijske otimačine izašli kao apsolutni pobjednici i one koji su u međuvremenu
ostali bez svega. Međutim, nije njegova priča ni ovaj puta tako jednostavna i
naivna, čisto populistička, kako bi se možda dalo naslutiti, već Bikov nudi
poantu u kojoj nije sve ni crno, ni bijelo. Pitanje koje Sijedi postavlja
Kaluginu "Zašto netko ima sve, a netko ništa?" glavni je lajtmotiv
ovog filma i glavni pokretač cijele akcije. Kako bi se netko dokopao tog
"svega" lako je za zaključiti da je onim drugima morao oteti i ono
malo što su imali, a to je neko pravo na dostojanstven život. Dok su svi ti
nesretnici, od kojih su mnogi riskirali živote i borili se u raznim ratovima ginuli i vraćali se kućama s gaćama na štapu, netko je fino hapao sve
što mu se našlo na putu. Jako dobro je poznat taj scenarij i nama na ovim
prostorima i vjerujem da će zato i ovaj Bikovljev film biti iznimno zanimljiv i
poznat i našoj publici, baš kao što su bili i prethodni filmovi. A čovjek je
definitivno napravio i prvi korak prema iskupljenju nakon barem kratkotrajnog
prelaska na mračnu stranu i povinovanja Imperiji.
Primjedbe
Objavi komentar