Vjerujem da se mnogi sjećaju slučaja Amande Knox, američke studentice koja je prije petnaestak godina bila osuđena zbog ubojstva svoje cimerice u talijanskoj Perugiji. Punio je taj slučaj dugo novinske stupce u cijelom svijetu, lijepa Amanda na kraju je oslobođena optužbi nakon što je četiri godine provela u talijanskom zatvoru, a taj slučaj nesumnjivo je poslužio kao inspiracija dobitniku Oscara za režiju Tomu McCarthyju za njegov prvi film nakon "Spotlighta". McCarthy je sam počeo raditi na scenariju kojeg je kasnije doradio i ugledni francuski scenarist Thomas Bidegain, česti suradnik poznatog francuskog filmaša Jacquesa Audiarda. Činjenica da je za scenarij bio zadužen i jedan Francuz uopće ne treba čuditi jer se radnja filma nazvanog po gradiću u Oklahomi uglavnom odvija u drugom po veličini francuskom gradu, Marseilleu.
Upravo ondje će se zaputiti glavni junak, gotovo stereotipni manualni radnik sa srednjeg zapada Bill Baker (Matt Damon) kako bi posjetio kćer Allison (Abigail Breslin, legendarna djevojčica iz "Little Miss Sunshine" u međuvremenu je odrasla) koja se nalazi ondje u zatvoru. U prdekani je Allison već četiri godine pošto je osuđena zbog ubojstva svoje cimerice i ljubavnice Line, a još od tada je otac s kojim baš i nije u nekim posebnim odnosima, redovito posjećuje svakog mjeseca. Allison tvrdi da je nevina, a šutljivi otac kojeg je nemoguće ne raspoznati kao tipičnog Amerikanca s šiltericom i kariranom košuljom jednom kad stigne u Marseille, bespogovorno joj vjeruje. Kad otkrije da bi mogli postojati dokazi na temelju kojih bi Allison mogla biti oslobođena, Bill će si dati zadatak pokušati doći do tih dokaza i pronaći stvarnog počinitelja.
Caka je u tome što Bill ne zna ni zucnuti francuski, no srećom po njega tu je žena iz susjedne sobe u hotelu u kojem se smjestio, glumica Virginie (Camille Cottin) koja je ondje s kćeri Mayom dok joj se renovira stan. Ona će mu odlučiti pomoći, a Billov ostanak u Marseilleu će se neočekivano produžiti jer on će si zadati misiju da mora pronaći stvarnog počinitelja i izvući kćer iz zatvora. Iako sam se u početku možda pribojavao da bi ovo mogao biti još jedan od onih filmova u kojima Liam Neeson i slični spašavaju djecu, žene i nejač iz ralja najgorih od najgorih pritom polomivši pola Istanbula, Moskve, Pariza ili gdje već završe, srećom pa je "Stillwater" otišao posve drugim putem. Pokazala se ova krimi drama kao slojevita priča o ljudima koji su konstantno od života dobivali šamare i već su se navikli na poraze. Pomirili se sa sudbinom da su gubitnici i da im se više ništa dobro u životu ne može dogoditi, a ako se i dogodi, kao da su predestinirani da to unište.
Upravo s takvim pogledom na život kreće se Bill, šutljivi, zatvoreni tip koji uglavnom baca samo kratke, gotovo lakonske rečenice i koji zapravo i ne pokušava prikriti da je ispodprosječan tip. Damon, kojeg ovaj puta nitko ne spašava, već je on na sebe preuzeo ulogu spasioca, je u lik stereotipnog whitetrashera iz republikanskog predjela Amerike unio određenu dozu suptilnosti, gotovo mučeničkog patosa te je on zadaću spašavanja kćeri shvatio kao određeni put iskupljenja za sve loše što je izazvao u životu. Saznat ćemo tako putem da je sve donedavno bio alkoholičar, da mu se žena ubila, da je ostao bez posla, a ostala mu je samo kćer kojoj bi sada mogao pomoći. S vremenom će se Bill pomalo otvarati i iz tvrdokornog i sirovog tipa polako pretvarati u čovjeka od krvi i mesa, no shvatit ćemo da je to ipak čovjek koji se baš i ne može potpuno promijeniti te kada si nešto zacrta, to će i napraviti.
Iako je činjenica da ima "Stillwater" određenih problema s tempom i da traje možda predugih 140 minuta, fino su tu izgrađeni odnosi ne samo između oca i kćeri, već i između Billa te Virgine i Maye u kojima će on s vremenom pronaći nadomjestak za obitelj. Dok Allison na njega gleda kao na beskorisnog tipa u kojeg se ne može pouzdati i kojeg nikada nije bilo tu dok joj je trebao, on svoju kćer vidi boljom nego što ona zapravo jest i spreman je za nju učiniti sve. Još zanimljivi je njegov odnos s Virginie, posebno jer su oni naizgled posve različite osobe. Dok je on tvrdi, šutljivi, religiozni trumpovski čak primitivni tip, ona je pomalo boemska umjetnica tipičnih zapadnoeuropskih lijevo - liberalnih pogleda. No, svejedno će se oni uspjeti nekako povezati i zbližiti, a, pomalo začuđujuće, njihov odnos zaista funkcionira, ponajviše jer će negdje u dubini jedno u drugom prepoznati iskonski dobre, poštene, iskrene, ali i ranjene i usamljene ljude kao što su i sami.
Priča se tu razvija polako, ali i posve neočekivano i zanimljivo je pratiti kako se Bill pokušava oduprijeti autodestruktivnim demonima koji su ga ranije toliko koštali. Više puta on će odlutati na mračne teritorije, boriti se sa samim sobom, a na kraju se ispostavilo da je ovdje zapravo manje važno je li Allison uopće kriva za ono što je osuđena ili je zaista nevina kao što tvrdi, već sve ono što je Bill spreman napraviti da bi mu kćer konačno bila na slobodi. I ne samo to, što je sve spreman izgubiti i kakvu žrtvu podnijeti da bi dokazao kćeri da nije beskoristan kao što ona misli, ne razmišljajući uopće o sebi i onime što bi usput mogao dobiti, a što izgubiti. Premijerno je "Stillwater" prikazan izvan konkurencije na festivalu u Cannesu, a bila je ovo i daleko najbolja Damonova uloga nakon dugo, dugo vremena.
Primjedbe
Objavi komentar