U relativno kratkom vremenu naletio sam na dva filma o ratu
u Siriji. I dok Last man from Aleppo prikazuje tek jedan fragment užasa koji se
ondje događa, Cries from Syria je prava kronologija strave i užasa jednog
naroda. Prije svega, ovaj dokumentarac je jako težak za gledati. Ima tu groznih
scena ubijene djece, ljudi kojima divljaci iz ISIS-a sijeku glave, djece koja
umiru u mukama nakon ruskih bombardiranja i napada kemijskim oružjem poput
sarina i klora od strane Assadova režima. Ali, ovaj film bi stvarno MORAO
pogledati stvatko ili bar onaj kojeg zanima što se doista događa u trenutačno
najgorem kutku svijeta i zašto ti jadni ljudi morem i kopnom bježe u Europu.
Cries form Syria je dokumentarac u pravom smislu riječi i
prati događanja u Siriji od samog početka revolucije i mirnog pokušaja svrgavanja
Assada s vlasti u ljeto 2011. godine pa sve do praktički danas kad je od te
arapske države ostala samo spaljena zemlja. Film je, doduše, prikazan iz kuta
pobunjenika, tako ću ih nasloviti iako vjerujem da to nije pravi termin, to su
ljudi kojima je bilo dosta jednog diktatorskog režima i s punim su pravom
odlučili tražiti slobodu i demokraciju (opet dva prilično suprotstavljena
termina), na što bi svi narodi trebali imati pravo.
Ima tu i Al-Nusre (sirijski ogranak Al-Qaide) i njihovog
udjela u ovom krvavom ratu, ISIS-a, no glavni negativac u ovom filmu je Assad i
njegov brutalni opresivni režim, koji je odlučio uništiti svoj narod. Ni nakon
ovog filma ne mogu sa stopostotnom sigurnošću dokučiti što se tamo zapravo
događa, tko se sve protiv koga i s kim bori, no potpuno je jasno da netko tko
na djecu i civile baca kasetne bombe ili bombardira bolnice ne može biti
pozitivac. Ne znam, možda sam glup ali nikako ne mogu shvatiti kako i zašto se
takve stvari danas i dalje mogu događati. Mislim, jasno mi je kako se mogu, ali
vjerujem da nikada neću uspjeti zapravo dokučiti zašto neki ljudi imaju potrebu
za takvom destrukcijom.
Nakon ovog filma ostaje gorak okus u ustima. Znam da ne
možeš ništa promijeniti, ali moje je mišljenje da od takvih teških i groznih
filmova ne treba bježati, već ih treba pogledati, ma koliko to užasno bilo. Mislim
da nakon gledanja ovakvog filma nikome normalnom ne bi moglo pasti na pamet ne
nešto slično jer na svu sreću nitko od nas nema pri ruci sarin ili kazetne
bombe (barem se nadam) nego bi mu trebalo zgaditi nasilje. Tu je i ono vječno
pitanje o prikazivanju stvarnog nasilja i stvarnih ljudskih patnji. Moj stav je
uvijek DA, posebno u ovakve svrhe koje nisu eksploatatorske, već se njima
ljudima koji se u sigurnosti svog doma zavale u naslonjač, zapale cigaru,
požderu svinjsku nožicu ili što već mladež danas jede pa si misle kako im je
loše.
Naravno, ne mislim da je dobro. Nije jebiga, uvijek može
bolje, a i u ljudskoj je psihologiji da mu nikada nije dovoljno pa tako i kad
ima sto milijuna nečega vjerojatno misli da mu za zadovoljstvo treba još samo
novih sto milijunčića. I ne mislim da je ovaj film dobar da bi se nakon njega
tješili da ima i onih kojima je lošije, nego mislim da je potrebno znati što se
to događa na ovoj našoj kugli zemaljskoj, a ne gurati glavu u pijesak i gledati
nekakve imbecilne rialitišovove o frikovima koji mršave pred kamerama ili
rednecima koji pred kamerama traže žene koje su starije od 18 i dišu (kako je opisao svoju
idealnu družicu jedan od kandidata).
Opet sam malo zalutao u svojim brljavljenjima, ali šta ću,
nemrem si pomoć, uvijek me malo odvuče kad naletim na ovakav film, koji je
uznemirujuć, ali ponavljam, filmovi, prvenstveno dokumentarni, takvi MORAJU
biti. Koja je vajda pogledati film ili pročitati knjigu pa samo nastaviti
dalje? Ako te ne potakne na razmišljanje ili u tebi ne izazove neku emociju,
bilo pozitivnu ili negativnu, onda čemu uopće gledati film ili čitati knjigu? Sad
da se vratim na ovaj film. Režiser Criesa je Rus Jevgenij Afinevski i čisto
sumnjam da je nešto omiljen u svojoj domovini. Prije dvije godine snimio je još
jedan izvrstan dokumentarac, opet angažirani, ovaj puta o početku pobune u
Ukrajine: Winter on Fire. Za taj je film bio nominiran za Oscara, a ne bi se
čudio da se to dogodi i naredne godine. Naravno, oba ova filma one koje baš i ne prikazuje u najljepšem svijetlu (Rusija i Assadov režim) optužili su da su čista propaganda (o tome više u linku na youtube gore se može vidjeti, ima li uostalom kakav film
slične tematike da nije trpio iste kritike), ali najbolje je da to
svatko procjeni sam nakon gledanja filma. Vidim da se autora pljuje da
je cionistički propagandist, ne znam što sve ne, ali činjenica je da su
snimke u ovom filmu stvarne i da je činjenica da je do kraja prošle godine u Siriji poginulo više od pola milijuna ljudi (podaci Liječnika bez granica), da je pola stanovništva iselilo, a da su milijuni i dalje pod okupacijom. Eh, sad, tko je za to zaslužan, evo ja sam siguran da ja nisam i ne mislim da je riječ o propagandi, već je prvotni autorov cilj bio prikazati ljudsku patnju i ovo je prvi takav cjelovit film o ovoj tematici na kojoj sam naletio. Ako se snimi neki iz Assadova kuta pogledat ću i taj, zašto ne, bitno mi je samo da je film dobar.
Cries from Syria je prvoklasan dokumentarac u kojem
Afinevski kroz razgovore sa živim svjedocima ovog užasa poput djece, vođa
prosvjeda, aktivista, oficira koji su iz Assadove vojske prebjegli na stranu
pobunjenika priča ovu potresnu priču upotpunjenu hrpom autohtonih snimaka s
terena dok je kreševo. Na isti način kako je u prijašnjem filmu prikazao želju
za slobodom kod ukrajinskog naroda sada prikazuje jedan drugi narod koji čezne
za mirom i nada se da on kad tad mora doći. Istovremeno prekrasan i grozan
film.
Primjedbe
Objavi komentar