Što
biste učinili da saznate da se vaša 16-godišnja kći prostituira?
I ne radi to zbog novca pošto ima više-manje sve što joj treba,
već iz čiste obijesti i znatiželje? To je samo jedno od pitanja
kojim se u ovoj drami bavi jedan od najvećih korejskih sineasta
Ki-duk Kim. Samaritanku je Kim snimio u stilu klasične predstave. U
tri čina. U prvom dijelu, Vasumitri, događa se žrtva, možda i
glavni moment u cijelom filmu. U drugom dijelu, Samariji, slijedi
zaplet i osveta (jedan od glavnih motiva u korejskim filmovima), a
trećem, najpoetskijem dijelu filma, Sonati, slijedi
iskupljenje.
Kim se u Samariji između ostalog bavi i
licemjerjem modernog društva, u kojem šesnaestogodišnje iz
obavijesti i čiste zabave prodaju svoja tijela starijim tipovima,
koji bez grižnje savjesti odlaze s djevojkama iako znaju da su one
maloljetne. Već na samom početku filma upoznajemo glavne dvije
junakinje, Jae-yeong i Yeo-Jin. Prva od njih je maloljetna
prostitutka, a druga je neka vrsta njezine svodnice. Vodi brigu o
njenim financijama, dežura pred jeftinim motelima, gdje se pohotni
starci redaju na djevojkom, a kad ova pomisli odustati od
prostitucije, Yeo-Jin je odgovara od toga pošto im treba još novca
za putovanje po Europi.
Kako vrijeme odmiče, kasa se puni, a
kako Jae-yeong sve više uživa u svom poslu, tako kod Yeo-Jin
počinje raditi savjest.. Shvaća da to što rade nije dobro i da bi
mogle nastradati, no prekasno. Događa se tragedija. U motel upada
policija, a Jae-Yong odluči da će se radije ubiti nego da joj
obitelj sazna čime se bavi. Time završava prvi čin, a u nastavku
na scenu stupa i otac Yeo-Jin po zanimanju policajac, koji shvaća
što se zapravo događa i polako preuzima glavnu ulogu u ovom filmu.
Ki-duk
Kim majstor je psihoanalize svojih likova, a iz većine njegovih
filmova potpuno mu je jasno da mu je najveći uzor švedski majstor
filmske psihoanalize likova, Ingmar Bergman. U Bergmanovom stilu on
brižnog oca pretvara u potpuno poludjelog psihopata i ubojicu, kod
kojeg ipak na kraju proradi savjest. Zanimljivo je da je Kim
poglavlja podijelio i poetski i stilski. Prvi čin je nekako
poludokumentaristički, opservacijski. Kao da drugih bitnih likova
osim dviju djevojaka i nema. Tek pokoji susret s mušterijama i još
brže pojavljivanje druge te tek letimično upoznavanje lika brižnog
oca koji svojoj kćeri sprema doručak i budi je za školu. U drugom
dijelu, Samariji, u kojem saznajemo tko je zapravo dobra samaritanka
nazvana po prispodobi iz Biblije, radnja se odvija puno brže. Dosta
eksplicitno nasilje koja je prilično zastupljeno u korejskim
filmovima i tu je i više nego prisutno, a vidimo jednu psihičku
transformaciju iz normalnog i prosječnog čovjeka u potpunu zvijer.
Treći dio nekako najviše odgovara Kimovoj poetici. Esejski
završetak filma, opet naizgled idilični prizori i iskupljenje, ali
i pročišćenje, tj. svojevrsna katarza.
Više, manje sve
Kimove filmove moglo bi se svrstati u klasični art film, a razdoblje
od 2003. do 2004. godine vjerojatno je i najplodnije razdoblje u
njegovoj karijeri. Samaritanka je snimljena između Kimova dva daleko
najbolja i najpriznatija filma, Proljeće, ljeto... i 3-Iron, dva
apsolutna remek-djela, s kojima se i svrstao uz bok Joon-hu Bongu i
Chan-wook Parku kao vjerojatno najveći korejski redatelj 21.
stoljeća, a uz Kineza Wong Kar-Waija kao možda i najvećeg filmskog
umjetnika i avangardista Dalekog istoka. Kimovi filmovi rijetko imaju
klasičnu linearnu priču, a takav je, jasno, i The Samaritan Girl.
Iako se u njemu donekle drži klasične filmske naracije, Kim očito
ne može protiv sebe, što je posebno vidljivo u posljednjem dijelu
filma, Sonati. Samaritanku ne bih stavio uz bok prethodniku
(Proljeće, ljeto...) i nasljedniku (3-Iron), no očito je kako je
ovaj film nastao u najplodnijem razdoblju karijere jednog velikog
umjetnika i modernista.
Primjedbe
Objavi komentar