Vjerojatno nešto najgore sa čime se može susresti svaki roditelj je da se njegovo dijete nađe u smrtnoj opasnosti. Bilo da je riječ o nekoj nesreći ili bolesti, roditelj bi vjerojatno učinio sve što može, pa i više od toga, da spasi vlastito dijete. Danas nažalost gotovo svakodnevno možemo vidjeti razne akcije i apele za pomoć teško bolesne djece kojoj samo skupe operacije mogu spasiti život, a 20, 30, 40 ili 50 tisuća eura koliko je potrebno za takav zahvat obično je za one kojima treba nedostižna suma. Upravo u takvoj bezizlaznoj situaciji nađu se Mladen i Marija, roditelji osmogodišnjeg dječaka Nemanje. Do jučer zdravi dječak jednog se dana samo sruši na nastavi tjelesnog, poslije čega liječnici otkriju da mali ima srčanu manu i da je pitanje dana kada će umrijeti ukoliko se što prije ne podvrgne operacijskom zahvatu. No, taj zahvat ne samo što je skup i složen, nego se uopće i ne izvodi u Beogradu, već u specijalnoj klinici u Berlinu, a naravno da njezine troškove od 26 tisuća eura zdravstveni sustav ne pokriva.
Građevinar u državnoj tvrtki koja je pred propašću te učiteljica engleskoj jezika u srednjoj školi koji žive kao podstanari u Beogradu naravno da nemaju tolike novce. Unatoč tome što su stavili i oglas u medije putem kojih su zamolili za pomoć sve koji to mogu, unatoč tome što su od svih prijatelja i poznanika pokušali skupiti koju stotinu eura pa naletili na zid, izlaza naizgled nema. Sve dok jednog dana ne zazvoni telefon i stigne poziv misterioznog čovjeka koji Mladenu ponudi isplatiti 30 tisuća eura ukoliko ovaj ubije nepoznatog čovjeka. Naravno da Mladen, koji je pošten i moralan čovjek ima velike dvojbe. Oduzeti život nepoznatom čovjeku kako bi spasio život jedinom sinu dilema je koja ga počinje proganjati, tim više jer živi u društvu u kojem je moral kategorija koja baš i nije na cijeni. Čitav život i on i žena su pošteno i marljivo radili, a žive kao podstanari, dok svuda oko sebe vidi tipove koji su izronili na površinu u ovom posttranzicijskom društvu. Tipove kod kojih riječ moral ne postoji u riječniku i obogatili su se na sumnjive načine, a tipovi koji žive daleko bolje od njih i svota koja njima znači život, ovima nije dovoljna ni da kupe okvir za neku sliku koju će objesiti u dnevnoj sobi.
Klopka je
jedan od najsavršenijih filmskih prikaza današnjeg modernog društva na
prostorima bivše Jugoslavije, društva u kojem je ono što se nekada nazivalo
srednjom klasom, a ona je obično i najbolji pokazatelj u kakvom se određeno
društvo nalazi, zapravo nestalo. Jaz između onih koji imaju sve i onih koji
nemaju ništa u ovih desetak godina otkako je Golubović snimio Klopku samo se
još i povećao, a društva u svim državama nastalim raspadom Juge kao da iz
godine u godinu tonu sve dublje. Besperspektivnost je riječ koja se često može
čuti na ovim prostorima, a upravo su besperspektivnost, očaj i nemoć ono što
natjera Mladena da postane ono što zapravo nije. Ubojica koji je spreman
oduzeti nečiji život nadajući se da će time spasiti život svom sinu. Ta odluka
toliko utječe na njega da on potpuno počne gubiti razum, a ista ta odluka
potvrda je da se vjerojatno u svakom od nas skriva čudovište kojem je samo
potreban dovoljan podražaj da izađe na površinu. Najbolji dokaz za to su
svakako ratovi, u kojima imamo bezbroj primjera da do jučer normalni i
miroljubivi ljudi postaju prave zvijeri i spremni su činiti nezamislive stvari.
Pa kako onda to ne bi napravio i Mladen da spasi sina.
Srdan Golubović ovim filmom koji je snimio po romanu Nenada Teofilovića
fantastično propitkuje upravo to. Koliko daleko je roditelj spreman ići kako bi
spasio svoje dijete, a fantastičan posao u Klopci je odradio nažalost prerano
preminuli Nebojša Glogovac, koji je utjelovio Mladena. Imao je Glogovac u
karijeri stvarno niz vrhunskih uloga, mislim da je posljednji film u kojem sam
ga gledao bio "Ustav Republike Hrvatske" Rajka Grlića, gdje je čovjek
briljirao u ulozi profesora povijesti koji je istovremeno rigidni ustašofil,
ali i homoseksualac i transvestit. Ipak, uloga po kojoj će se Glogovca
prvenstveno pamtiti sigurno je ova u Klopci, filmu koji je za mene ponajbolji
ex-yu film 21. stoljeća. Uz Glogovca tu je još niz poznatih srpskih glumaca kao
što su Miki Manojlović, Anica Dobra i Bogdan Diklić. Ovaj je film premijeru
imao na Berlinaleu 2007. godine pa iako nije prikazan u službenom programu i
nije se natjecao za Zlatnog medvjeda, izazvao je pozitivne reakcije te
je uvršten u deset najboljih filmova prikazanih te godine na festivalu. Bila je
Klopka i srpski kandidat za nagradu Oscar te je ušao u uži izbor od devet
filmova, no na kraju ipak nije uvršten među pet nominiranih filmova.
Bio je Klopka drugi dugometražni film odličnog srpskog režisera Srdana
Golubovića, koji je već s debitantskim ostvarenjem "Apsolutnih sto"
pokazao da je riječ o umjetniku od kojeg se može puno očekivati u budućnosti.
Potvrdio je to ne samom s Klopkom, već i sljedećim filmom, Krugovima, no od
njih je prošlo već pet godina, a od Srdana ni traga, ni glasa, barem kad je u
pitanju novi film. Nadam se da će se Golubović vrlo brzo pojaviti i s novim
filmom jer bila bi prava šteta da još nekoliko godina moramo čekati na nešto
novo od njega.
Primjedbe
Objavi komentar