Moram priznati da mi je već sama najava da će odlični brazilski filmaš Jose Padilha (Tropa de Elite 1 i 2 te serije Narcos i O mecanismo) snimati film o talačkoj krizi 1976. godine tijekom koje je skupina palestinskih terorista potpomognuta s dvoje članova njemačke ljevičarske organizacije Crvene armije (Baader - Meinhoff skupine) otela avion na letu Tel Aviv - Pariz prilično zagolicala maštu. Iako Padilha ovaj puta sam nije radio na scenariju, već ga je napisao Britanac Gregory Burke (prilično dobra povijesna drama '71 o neredima u Belfastu 1971. godine), pristup je opet bio prilično faktografski, na što smo već i navikli u ranijim Padilhinim djelima. I dok je to u serijama kao što su "Narcos" i "O Mecanismo" funkcioniralo izuzetno jer serija ipak nudi i puno više vremena za razvoj priče i upoznavanje likova, u filmu nazvanom "7 Days in Entebbe" pomalo mi je sve to djelovalo nespretno. Imam dojam da su u film trajanja sat i 45 minuta Burke i Padilha pokušali nabacati sve što se moglo i sve što se odvijalo u ovih sedam dana koliko je trajala talačka kriza na zračnoj luci Entebbe u Ugandi, a putem su se pomalo pogubili.
Ima tu stvarno jako puno likova, skače se iz mjesta u mjesto, a što je najgore od svega, gotovo svi likovi potpuno su nerazrađeni i gotovo kod nikog od njih nije se uspjela izvući barem ni minimalna motivacija i pozadina. Izuzetak je donekle tek Nijemac Wilfried Böse (Daniel Brühl), član ljevičarske terorističke organizacije kod kojeg vidimo neke minimalne unutarnje borbe i koji je tijekom akcije shvatio da čine pogrešku. Ovaj mlađahni idealist, koji je imao 27 godina u vrijeme otmice, sve što zna o revolucijama i prevratničkom djelovanju saznao je preko knjiga, a kad je trebalo prijeći s riječi na djelo, uvidio je da to baš i nije tako krasno i junački kako je zamišljao. Posebno se to tiče činjenice da je teroristička skupina u kojoj su i Nijemci segregirala Židove od ostatka putnika, kada je Böse i shvatio da čine potpunu glupost. No, kod njegove kolegice Brigitte Kuhlmann (Rosamund Pike) motivacije i pozadine gotovo uopće i nemamo (osim minimalnih naznaka romanse s izvjesnim latinoameričkim marksističkim revolucionarom imena Juan Pablo). Hajde, donekle je zanimljivo i nadmudrivanje tadašnjeg izraelskog premijera Yitzaka Rabina i ministra unutarnjih poslova Šimona Peresa i njihovo taktiziranje u rješavanju krize, ali i borba za prevlast, dok je Idi Amin ovdje sveden na pomalo smiješnu i gotovo pa nebitnu karikaturu.
Očito je da je ambicija ovdje bila velika i da su znali da imaju ispričati važnu priču, no negdje putem očito su se pogubili i dobili smo pomalo hladan film o događaju koji je dobro poznat svima koji iole poznaju modernu svjetsku povijest. Upravo to je za mene i priličan problem kad se rade filmovi o poznatim događajima jer autori tada moraju biti svjesni da dobar dio publike savršeno dobro zna sve što će se odvijati i mogu zaboraviti na faktor iznenađenja. Zato me je malo i začudilo da se u "Entebbeu" gotovo pa isključivo išlo na faktografsko pričanje ovog događaja (koliko sam uspio pročitati, čak se i u tome promašilo jer se dobar dio toga uopće i nije odigrao onako kako je prikazano). Možda je problem što sam ja od ovog filma previše očekivao i nadao se da će se s njim možda baciti novo svjetlo na ovaj događaj, no ništa od toga nismo dobili, a vidim da su i prosječne ocjene i kritike dosta slabašne i da gotovo svi ističu da ovom filmu nešto fali. Da ne ispadne sada da je ovo potpuni užas od filma, daleko od toga, zanimljiv je to film u svakom slučaju, no očekivao sam da će majstor poput Padilhe ovu zanimljivu priču sklepati daleko bolje.
Primjedbe
Objavi komentar