Poznati britanski glumac Michael Caine vodi nas, ne samo kao narator, već i kao jedan od živih svjedoka vremena, u kulturnu revoluciju koja se iz Londona i Velike Britanije tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća prelila na cijeli svijet i promijenila život na našoj planeti za 180 stupnjeva. Vodi nas Caine u vrijeme početaka Beatlesa i Rolling Stonesa, u vrijeme kad su se počele pojavljivati mini-suknje koje su izazivale zgražanje među britanskim tradicionalnistima te u vrijeme kad je naizgled sve bilo dozvoljeno i kad je očito još ljepše nego inače bilo biti mlad. Iz prve ruke u ovom dokumentarnom filmu koji se uglavnom sastoji od arhivskih snimaka ludih londonskih 60-ih te Caineovih razgovora sa svjedocima vremena poput Paula McCartneyja, Marianne Faithfull i mnogih drugih važnih aktera tog razdoblja, vodi nas upravo Caine kao čovjek koji je uspio preživjeti to ludo razdoblje, a srećom pa je bio jedan od rijetkih kojem eksperimentiranje s drogama baš i nije bio omiljeni vid zabave pa se dosta toga čovjek i sjeća. Možemo ovdje saznati i kako je Caine, sin čistačice i prodavača ribe iz predgrađa Londona s grubim "Cockney" naglaskom uopće i mogao doći do prilike da postane ono što jest, ali i kako su mnogi drugi klinci iz niže i srednje klase upravo 60-ih godina po prvi puta u povijesti Velike Britanije odlučili raditi ono što stvarno žele, a ne ono što su im obitelj i okruženje zacrtali.
Treba znati da je britansko društvo i danas u svojoj suštini prilično tradicionalno, a i prije 50 ili 60 godina situacija je po tom pitanju bila još gora. Sve je tamo vrvilo od uštogljenih tipova koji su pričali kao da su ispali iz kraljevskih palača, a društvo je bilo strogo klasno podijeljeno na plemstvo, srednju klasu i radničku klasu. Gibanje među klasama bilo je gotovo nemoguće i ukoliko si imao tu nesreću da si se rodio kao dijete čistačice i trgovca srdelama, sve do kraja 50-ih godina prošlog stoljeća bila je vrlo velika vjerojatnost da ćeš u toj klasi i ostati. No, nakon završetka II svjetskog rata laburistička vlada Clementa Atleeja uvođenjem nacionalizacije javnih usluga te osnivanjem nacionalne zdravstvene službe kojima su i obrazovanje i zdravstvene usluge postali besplatni i dostupni svima, dovela je između ostalog i do toga da je školovanje bilo dostupnije svima, a gotovo svi ti studenti željni afirmacije počeli su se slijevati u London. Mladima je očito tada bila puna kapa tog klasnog društva, kolonijalzma i sličnih idiotarija s kojima su se zamarale starije generacije te su se oni odlučili - zabavljati i uživati u životu. Generacijski jaz vjerojatno nikada nije bio toliko velik kao tada i roditelji nikako nisu uspijevali shvatiti što se to događa s njihovom djecom. Zašto dečki puštaju kosu, a cure se šišaju na kratko? Zašto njihovi klici ne slušaju njih, već slušaju samo Micka Jaggera ili Johna Lennona?
Kako sve što je lijepo kratko i traje, tako je i ta svojevrsna kulturna revolucija iz koje se kasnije izrodio i hippie pokret i iz koje se i izrodila današnja rock glazba, imala ograničeni rok trajanja. Caine (koji priznaje da je samo jednom zapalio marihuanu i da mu baš i nije najbolje legla) tako objašnjava i što je dovelo do toga da se ova uzbudljiva, intenzivna i dinamična era relativno brzi i završi. "My Generation" pokazao se kao zanimljiv dokumentarac i pravi svjedok vremena, a osim genijalnom vodiču Caineu na ovom filmu treba biti zahvalan i njegovom autoru, čovjeku po imenu David Batty (pretpostavljam da nije riječ o nekadašnjem veznjaku Leeds Uniteda i engleske nogometne reprezentacije, već se ljudi samo isto zovu i prezivaju). Koliko vidim, Batty se do sada najviše bavio snimanjem nekakvih religijskih filmova, koje sam, jasno, preskočio, a vidjet ćemo hoće li nam i u budućnosti isporučiti neki podjednako zanimljiv dokumenatarac poput ovoga.
Primjedbe
Objavi komentar