Ne mogu se baš pohvaliti da sam posljednjih godina pogledao previše animiranih filmova. Nekako zaobilazim ovu granu filmske umjetnosti, možda nezasluženo, a mislim da je zadnji "crtić" koji sam pogledao prije ovoga bio "Loving Vincent". Vjerojatno ću pogledati i novi animirani film Wesa Andersona, a sasvim slučajno sam naletio i na ovaj animiranac u austrijsko-njemačkoj koprodukciji, ali snimljen na perzijskom jeziku od Iranaca i koji se događa u Teheranu pa ću ga predstaviti kao iranski proizvod. Unatoč tome, "Tehran Taboo" u Iranu nije imao službenu kino distribuciju, što zapravo i ne čudi jer je riječ o dosta provokativnom i kontroverznom filmu koji na dosta šokantan način prikazuje život u ovoj srednjeazijskoj državi. Nisam jedan od onih koji će na prvu nasjesti na zapadnjačku propagandu o Iranu kao jednoj od najgorih zemalja svijeta i uvjeren sam da se u tome malo i pretjeruje, no da situacija ondje nije idealna, u to ne treba sumnjati.
Posebno ne za mlade, koji danas brže i bolje nego ikada mogu vidjeti kako žive njihovi vršnjaci u ostalim krajevima svijeta i što je sve njima na zapadu dostupno, a njima u Iranu ne. Tako ovaj animirani film prikazuje koliko je iransko društvo zapravo potpuno zatvoreno i koliko su žene degradirane u odnosu na muškarca. Tako žena bez muževe dozvole ne može dobiti na posao, ako revolucionarna policija na ulici susretne mladića i djevojku koji se drže za ruke, a nisu vjenčani, može ih privesti i slično. Ne mogu tvrditi da je to doista ondje tako, no ne vidim razloga zašto bi netko, u ovom slučaju iranski filmaš i animator po imenu Ali Soozandeh, koji je kao 25-godišnjak iz Irana preselio u Njemačku, namjerno i svjesno išao iskrivljavati sliku društva iz kojeg dolazi. Tim više jer je Soozandehu nakon premijere ovog filma povratak u domovinu zabranjen.
U ovom animiranom filmu Soozadeh prikazuje tajni život mladih Iranaca, koji se bore kako izraziti svoju seksualnost i teško se nose sa životom pod opresivnim, totalitarnim i teokratskim režimom. "Tehran Taboo" je premijeru imao na kritičarskom tjednu festivala u Cannesu 2017. godine, a autor je inspiraciju za ovaj film dobio kad je u vlaku načuo razgovor dvije mlade Iranke. Jedna od njih drugoj je pričala o prostitutki koja je na zakazane "seanse" dolazila sa svojim djetetom, koje nije imala kome ostaviti. Upravo je ta žena postala jedan od glavnih likova u ovom filmu. Nakon što je njezin muž završio u zatvoru, ona je ostala bez ikakvih prihoda za osiguravanje egzistencije za sebe i nijemog sina. Utamničeni suprug ne da joj dopuštenje za traženje posla, a iako je seksualnost i dalje prava tabu tema u iranskom društvu, ovdje se gotovo sve zapravo vrti oko seksa, tako da "Tehran Taboo" ni u kojem slučaju nije jedan od onih crtića za gledanje s djecom.
Soozadeh u ovom filmu sjajno prikazuje i koliko je to kakti teokratsko i silno religiozno društvo nevjerojatno licemjerno. Dok svi ti vjerski vođe, ajatolasi ili kako se već glavešine ondje zovu javno propovijedaju jedno i ljude maltretiraju zbog gluposti, prvi rade ono što se javno zabranjuje. Glavna intencija Soozadeha kod snimanje ovog filma bila je prekidanje šutnje i kršenje tabua te je i sam naglasio da je ovim filmom želio potaknuti društvene promjene u svojoj domovini. Naravno da se to baš tako lako neće dogoditi, tim više je mladi Iranci ovaj film i nemaju prilike pogledati (osim ukoliko ga ne skinu s interneta, ne znam kakva je situacija ondje po pitanju piratstva, valjda se ne režu ruke?), a jasno da se samo snimanje nikako nije moglo odviti u Teheranu, niti igdje drugdje u Iranu. Tijekom snimanja filma, Soozadeh i njegova ekipa koristili su "prave", odnosno žive glumce, koji su snimani ispred zelenih podloga te su oni potom animirani, a dodana je i pozadina specifična za Teheran.
Primjedbe
Objavi komentar