Nedostatak autentičnosti i realnosti najčešći su prigovori koji se mogu čuti za mnoge poznate i nepoznate ratne filmove. Često su si autori sami krivi jer svoje filmove nerijetko znaju predstavljati kao istinite priče, koje su se odigrale upravo onako kako su oni prikazali. Naravno da se uvijek nađe ili neki povjesničar ili neki još uvijek živi svjedok vremena koji će reći da se to i nije baš tako odigralo. Filmu "317. vod" Pierrea Schoendoerffera teško netko može prigovoriti da nije autentičan ili da čovjek nije imao pojma o materiji kojom se bavio iz prosto jednostavnog razloga. Sam Schoendoerffer bio je aktivni sudionik bitke kod Dien Bien Phua u današnjem Vijetnamu u kojoj su Francuzi doživjeli konačni poraz u tadašnjoj Indokini.
Schoendoerffer potječe iz obitelji iz pokrajine Alsace, pokrajine koju su kroz povijest svojatali i Francuzi i Nijemci. Iako je očito da njegova obitelj etnički vuče njemačke korijene, oduvijek su se Schoendoerfferi smatrali Francuzima pa se tako redateljev djed, koji je bio veteran francusko-pruskog rata 1870. godine javio kao dobrovoljac u francusku vojsku kad je krenuo I svjetski rat iako je čovjek imao već 66 godina. Negdje u rovovima deda je i poginuo, a njegov je otac poginuo za vrijeme II svjetskog rata, gdje je bio vojni doktor, naravno na francuskoj strani. Očito je sudbina bila takva da i Pierre završi u vojsci. No, ne kao klasični vojnik pout svog djeda, već kao vojni snimatelj te je početkom 50-ih godina poslan u Vijetnam. Tako je i završio prateći i francusku vojsku za vrijeme bitke kod Dien Bien Phua. No, ta je bitka za Francuze završila katastrofom te je sav materijal koji je snimio na kraju morao uništiti kao ne bi pao u ruke Vijetnamcima. I dok materijal nije pao u ruke Vijetnamce, pao im je budući filmaš, koji je četiri mjeseca proveo u zarobljeništvu, a oslobođen je tak nakon intervencije poznatog ruskog filmaša koji je jamčio za njega.
Po povratku u domovinu počeo se Schoendoerffer baviti snimanjem filmova, no i nije imao previše uspjeha, sve dok 1963. godine nije napisao roman "317. vod". Roman je napisao po vlastitim iskustvima iz rata u Indokini i u njemu pratimo vojsku koja bježi glavom bez obzira nakon užasnog poraza. Među raspadnutom vojskom je i 317. vod u kojem se uz Francuze nalaze i njihovi saveznici iz Laosa, a vode ih ne pretjerano iskusni, ali idealistični poručnik Torrens i njegov zamjenik Willsdorf, iskusni vojnik koji se u II svjetskom ratu borio na strani Nijemaca. Hoće li uspjeti preživjeti ovisi o tome kako će se probiti kroz neprijateljski teritorij na kojem osim vijetnamske vojske i gerilaca prijete i mnoge druge opasnosti, a hrane i vode je sve manje i svi oni polako počinju gubiti razum i psihički se raspadati.
Imao je ovaj film premijeru na festivalu u Cannesu 1965. godine, gdje je Schoendoerffer dobio i nagradu za najbolji scenarij, a poznati britanski vojni povjesničar Anthony Beevor upravo je "317. vod" proglasio najvećim i najtočnijim ratnim filmom ikada snimljenim. Ja ipak ne bih išao toliko daleko (bar kad je u pitanju veličina, ima tu ipak dosta ratnih filmova za koje bih rekao da su mi bolji, a o točnosti i autentičnosti previše i ne znam), no u svakom slučaju riječ je o iznimno važnom i vrijednom filmu koji zapravo ni približno ne uživa status kakav bi trebao i mogao. Svaki film treba staviti u kontekst vremena pa je ovaj film tim vrjedniji jer su se u to vrijeme u velikoj većini snimale pomalo romantične ratne priče u kojima su hrabri i junački Amerikanci ili Britanci tamanili zle Nijemce kao muhe (jedina iznimka koje se mogu sjetiti iz tog razdoblja, a da se ne uklapa u taj tip su "Mladi lavovi" snimljeni po legendarnom romanu Irwina Shawa).
Schoendoerffer je ratnim zbivanjima prišao potpuno objektivno i možda je prvi koji je užase rata prikazao bez imalo uljepšavanja i romantiziranja te je sa svojim djelom utjecao i na brojne filmaše kasnijih generacija koji su u njemu vidjeli svog uzora. Vijetnamskog rata Schoendoerffer se očito nikako nije uspijevao osloboditi jer je ni dvije godine kasnije nakon "317. voda" snimio i dokumentarni film u kojem je pratio i jedan američki vod za vrijeme vijetnamskog rata. Za film po imenu "Andersonov vod" Schoendoerffer je dobio i Oscara za najbolji dokumentarac godine, a ta su dva filma ujedno i sami vrhunac njegovog filmskog stvaralaštva te nikad i prije, ni kasnije nije uspio nešto slično ponoviti.
Primjedbe
Objavi komentar