Rečenična
konstrukcija "ispred svog vremena" koristi se dosta često i u nekim
slučajevima prilično nepotrebno i pretjerano, no upravo te tri riječi ja ću
upotrijebiti pri opisu ovog filma, makar netko mislio da su one nepotrebne i
pretjerane. "Noć lovca" Charlesa Laughtona jedan je od onih filmova
debelo ispred svog vremena o čemu najbolje svjedoči činjenica da ga je 1955.
godine kad je izašao i publika i kritika prihvatila prilično mlako. Kritičari
su tada za ovaj mračni crno-bijeli triler govorili da je čudan, da nije to film
ni za djecu, a ni za odrasle i da je Laughton uništio smisao tada popularnog i
uspješnog istoimenog romana Davisa Grubba nastalog po istinitom slučaju iz
30-ih godina kad je pokvareni i poludjeli svećenik, ujedno i serijski ubojica,
pokušao zavesti naivnu udovicu kako bi od nje ukrao 10 tisuća dolara koje je
sakrio njezin muž koji je pogubljen zbog krađe.
Danas, više od 60 godina kasnije nakon izlaska ovog filma, većina je složna da je tada 60-godišnji Laughton, kojem je ovo ostao i jedini film koji je režirao pošto su ga kritike uništile, snimio pravo remek-djelo. "Noć lovca" snimljena je pod velikim utjecajem njemačkog eksprezionizma iz 30-ih godina prošlog stoljeća što se najbolje ogleda po neobičnim kutevima kamere, stiliziranim dijalozima, bizarnim sjenama koje se stalno nadvijaju nad likove i pomalo nadrealističkoj scenografiji koja između ostalog uključuje i neobično duge kadrove životinja na rijeci kojom djeca bježe od zlogokug lovca, što je svakako moralo zbunjivati publiku tog vremena. Na taj se potez Laughton odlučio kako bi stvorio jednostavno, a istovremeno uznemirujuće raspoloženje koje bi ocrtavalo podmukli karakter pokvarenog scećenika kojeg je fantastično utjelovio legendarni Robert Mitchum, ali i kako bi se na taj način vizualno predočili strahovi djece koje ovaj monstrum proganja. Zbog svog vizualnog stila "Noć lovca" zna se i svrstavati u film-noir, u koji, realno gledajući, tematski i izvedbeno uopće i ne pripada.
Zanimljivo je
kako je prvi Laughtonov izbor za glavnu ulogu, odnosno za svećenika Harryja
Powella bio Gary Cooper. On je tu ponudu odbio jer ju je smatrao premračnom i
da ne odgovara njegovom karakteru, no zato je za nju iznimno bio vruć legendarni
britanski glumac Laurence Olivier. Kad se na audiciji prijavio Mitchum,
Laughton se bez puno razmišljanja odlučio upravo za njega kad mu je ulogu
Powella opisao kao "dijabolično đubre", a ovaj je promptno odgovorio
"Taj sam!". Sad, je li ta anegdota točna ili nije, stvarno ne znam,
no znam da u ovoj ulozi ne mogu zamisliti ni Oliviera, a kamoli Garyja Coopera.
Iako za života Mitchum nikada nije dobio zadovoljštinu za ovu briljatnu ulogu,
svećenik Powell danas je definitivno mnogima prva asocijacija na njega i uloga
koja mu je obilježila karijeru.
Zapravo je dosta žalosno što je Laughton morao umrijeti, a da njegov film ne bude prepoznat pošto je tek petnaestak godina naknadno "Noć lovca" ustoličen kao jedan od najvećih i najvažnijih filmova svog vremena. Lista poznatih filmaša koji "Noć lovca" ističu kao jedan od filmova koji su utjecali na njih doista je podugačka, no izdvojit ću samo Martina Scorsesea, Jima Jarmuscha, Rainera Wernera Fassbindera, Terrencea Mallicka, braću Coen, ali i Davida Lyncha. Kad malo bolje razmislim, posve je očito koliko je doista na poetiku velikog Lyncha utjecao ovaj film prepun simbolike i film koji mnogi istovremeno stavljaju na liste najljepših i najstrašnijih filmova svih vremena. Opet ću se vratiti na Mitchuma, koji je stvarno briljatnan kao slatkorječivi i pokvareni manipulator, kojem ne predstavlja ništa ni ubojstvo djece kako bi se dokopao novca. Fantastičan i bezvremenski film u čijoj se ljepoti i originalnosti može bez problema uživati i danas, a uvjeren sam da će se brojni filmofili podjednako oduševljavati upoznavajući ga i sljedećih šezdeset godina.
Primjedbe
Objavi komentar