Lisa Joy i
Jonathan Nolan već punih šest godina i čitave četiri sezone «muče» nas sa
Westworldom, a nakon punih 36 epizoda čini mi se kao da ćemo se za petu i
završnu sezonu vratiti na početak. Ipak, s obzirom na sve viđeno u prethodnim
sezonama, vrlo vjerojatno se varam i autori «Westworlda» zasigurno će
pripremiti neko novo iznenađenje, a jedna od činjenica je da četvrta sezona
predstavlja određeni napredak u odnosu na treću nakon koje sam umalo odustao od
praćenja ove dozlaboga zakomplicirane i konfuzne distopijske SF serije.
Vječni život
nešto je o čemu su ljudi sanjali i maštali oduvijek. Malo nakon što su se naši
preci spustili s drveta, uspjeli kamenom obraniti od lava, štapom zatući svinju
pa pričekali da udar munje zapali vatru i ispekli je, vjerojatno su počeli
razmišljati zašto članovi njihovih zajednica umiru. Zasigurno im to baš i nije
bilo previše jasno pa su uskoro počeli stvarati božanstva, kojima je kroz
povijest zajedničko obećanje o životu vječnom. I legende raznih civilizacija
nude priče o izvorima mladosti i izvorima vječnog života, što samo potvrđuje da
je mnogima unatoč božanskom obećanju o vječnom životu na nekom drugom svijetu,
ipak milija bila ideja vječno živjeti na ovom svijetu za koji si siguran kako
izgleda.
San o vječnom
životu proganjao je i brojne autore od pamtivijeka pa kako neće i danas, kad je
znanost toliko napredovala pa produljenje prosječnog ljudskog vijeka na 120,
150 ili 200 godina i ne izgleda tako nemoguće. A kad će se kroz koje stoljeće
možda živjeti i dvostruko dulje nego danas, zašto se te granice ne bi stalno
pomicale pa tko zna, možda neki budući oblik homo sapiensa doista i dosegne
besmrtnost (osim ako taj besmrtnik ne padne pod tramvaj ili mu orao na glavu
baci kornjaču, kao što se navodno dogodilo jednom od najvećih pehista u
povijesti, starogrčkom dramatičaru Eshilu). U drugoj sezoni
"Westworlda" vidimo da ono što pokreće distopijski svijet budućnosti
u kojem se nalazi zabavni park nije samo puka zabava za dokone bogataše, već
želja da se dosegne vječni život.
Za one koje nisu pratili seriju koja kreće briljantno da bi se s vremenom dosta ispuhala i koju su stvorili mlađi brat čuvenog filmaša Christophera Nolana, Jonathan (skupa s bratom pisao Memento, Prestige, Batmane i Interstellar) te njegova supruga Lisa Joy, donosi nam priču o fikcionalnom tehnološki naprednom zabavnom parku napravljenom tematski da izgleda kao svijet Divljeg zapada. U njemu se nalaze "domaćini" odnosno androidi koji izgledaju potpuno identično kao ljudi, a u Westworldu pravi ljudi mogu ostvarivati svoje najdivljije i najmračnije fantazije bez straha od odmazde domaćina, čiji su ih tvorci programirali na način da ne mogu naškoditi ljudima. No, već na samom kraju prve sezone vidimo da to baš i nije tako, a u drugoj sezoni ne samo da shvaćamo da je to itekako moguće, već saznajemo i da pravi motivi stvaranja ovog svijeta nije zabava, već upravo vječni život.
U trećoj pak sezoni
konačno izlazimo iz tog virtualnog nestvarnog svijeta u kojem je postalo
potpuno nemoguće razaznati tko je čovjek, a tko "domaćin" odnosno
čovjekoliki kiborg da bismo doznali da su granice između stvarnih i virtualnih
svijetova gotovo potpuno izbrisane. U četvrtoj sezoni Joy i Nolan dodatno se
poigravaju s konceptom vremena i prostora tako da tek negdje na pola sezone
shvaćamo da se ono što pratimo zapravo zbiva u različitim vremenskim periodima
i tada priča donekle počinje sjedati na svoje mjesto. Ili se tako barem neko
vrijeme čini, no činjenica je da dosta toga sada konačno postaje jasnije i
zaista se nadam da ćemo u petoj, koliko sam uspio vidjeti po nekim najavama i
posljednjoj, dobiti razrješenje svega.
"Westworld"
se može promatrati i kao subverzija odnosno na poziv za pobunu podčinjenih, tj.
domaćina protiv vladara, tj. ljudi koji su ih kreirali. No, kako se uopće
pobuniti kad zapravo i ne znaš protiv koga se buniš, a za dobar dio likova
uopće i ne znamo jesu li ljudi ili su također domaćini. I tko su zapravo ljudi?
Kakva je naša budućnost na našem planetu? Upravljamo li sami svojim sudbinama
ili ipak sve konce vuče neki nevidljivi lutkar, bog ili kako ga tko već voli zvati?
U drugoj sezoni imamo mali odmak u odnosu na prvu i zasebno pratimo priče
nekoliko likova koje smo ranije upoznali, a posebno je fascinantna
transformacija Dolores (Evan Rachel Wood) i Maeve (Thandie Newton).
Ove dvije
domaćice koje je već u prvoj sezoni počeo izjedati crv sumnje i nešto im nije
štimalo u svijetu koji nastanjuju, no bile su to potpuno podčinjene žene i žene
koje su bile programirane da znaju gdje im je mjesto u muškom svijetu, a sada
su postale gotovo pa prave akcijske junakinje, skoro superjunakinje. Nakon što
su shvatile tko su one zapravo, postale su i naizgled krhke i nježne Dolores i
Maeve okorjele ubojice, koje svaka na svoj način i svaka svojim putem pokušava
pronaći izlaz iz labirinta "Westworlda". Bernard (Jeffrey Wright),
koji je na početku naizgled imao sve pod kontrolom, sada postaje daleko
najnesigurniji lik koji ne prestaje propitkivati svoje postojanje i tražiti
odgovore tko je on zapravo.
Svoje uloge u drugoj sezoni ponavljaju praktički svi likovi iz prve (Ed Harris, Anthony Hopkins opet se pojavljuje, ali puno manje nego u prvoj sezoni, James Marsden, Rodrigo Santoro), naravno, oni koji su uspjeli preživjeti, a pojavljuje se i niz novih zanimljivih likova. I u trećoj sezoni imamo nekoliko krakova priče te su Dolores, Maeve i Bernard sada vani, u stvarnom svijetu, a pridružio im se Caleb Nichols (Aaron Paul) no tko može uopće više jamčiti što je tu stvarni svijet, a što ne. Ili je cijeli svijet zapravo Westworld.
IMDB LINK
Primjedbe
Objavi komentar