BLACK '47 (2018,IRS) – 8/10

Krumpirova zlatica nametnik je kojeg se poljoprivrednici danas (barem se nadam) lakoćom rješavaju, no ova uš je 40-ih godina XIX stoljeća ne samo u ozbiljne probleme dovela europsko stanovništvo, već je bila i jedan od uzročnika revolucija koje su zapljusnule stari kontinent 1848. godine. Nakon što je krumpir iz Amerike stigao u Europu, vrlo brzo je postao jedan od glavnih prehrambenih proizvoda, posebno za siromašno stanovništvo, a njega je tada, baš kao i danas, bilo u izobilju. Kad se 40-ih godina naizgled niotkuda zlatica pojavila, u brojnim zemljama nastupilo je razdoblje gladi, smrti i prvih masovnih emigracija za Novi svijet, a bolest krumpira najviše je pogodila Irsku. Irska je tada bila potpuno ruralna zemlja u kojoj su vladali protestanti Englezi, dok je domaće katoličko stanovništvo galskog podrijetla u velikoj većini živjelo na selima kao siromašni kmetovi. Kad je bolest krumpira oko 1845. godine stigla u Irsku uslijedilo je razdoblje koje je nazvano «Velika glad», a pretpostavlja se da je u sljedeće četiri godine milijun Iraca umrlo i još toliko ih odselilo za Ameriku, odnosno sveukupno gotovo četvrtina stanovništva je nestala s ovog otoka.

I upravo u sredini te katastrofe u svoju zemlju vraća se Martin Feeney (mladi australski glumc James Frecheville, sjećaju ga se možda oni koji su gledali zanimljivu australsku dramu «Animal Kingdom»), irski mladić koji se borio za britansku vojsku na svim stranama svijeta, od Afrike preko Indije do Afganistana, a po povratku kući zatiče potpunu kataklizmu. Kuće u kojoj je odrastao više nema i u njoj neki tip sad drži svinju, a ubrzo saznaje da mu je majka umrla od gladi, dok mu je brat obješen jer je nožem ubo činovnika koji ih je došao istjerati iz kuće. Ondje pronalazi samo bratovu udovicu, koja se sa svoje troje djece skriva u jednoj rijetkih kuća koje engleski vlastelini nisu srušili, a kad se Martin pojavi, odluče oni svi da će sreću također potražiti na drugoj strani Atlantika. No, prije no što se zapute preko mora, u kući u kojoj su se smjestili pronađu ih podanici engleskog veleposjednika koji pobiju Martinovu obitelj, a njega zarobe. Nakon što on uspije pobjeći iz zatočeništva, odluči krenuti u osvetnički pohod protiv svih onih koji su mu istrijebili obitelj, a kako bi ga zaustavili, Englezi u potjeru za njim šalju posrnulog policajca Hannaha (dovoljno je reći Mister Smith iz Matrixa ili Elrond iz Gospodara prstenova), čovjeka koji je Martinu bio zapovjednik u britanskoj vojsci i koji ga vjerojatno najbolje poznaje.

Imao je ovaj irski film kojeg bi se moglo opisati kao svojevrsnu kombinaciju «Hrabrog srca», filma osvete i westerna premijeru na festivalu u Berlinu, a nakon što je stigao u irska kina, vrlo brzo je postao jedan od najgledanijih filmova godine. I to uopće ne čudi jer je «Black '47» iznenađujuće dobra akcijska drama smještena u iznimno zanimljivo povijesno razdoblje s jako dobrom glumačkom ekipom (tu su između ostalih i veterani Stephen Rea i Jim Broadbent, kao i neke mlade irsko – britanske nade poput Freddiea Foxa i Barryja Keoghana), odličnom kamerom Declana Quinna i sjajnom scenografijom. Jasno da bi to malo značilo da tu nije bilo i izvrsne priče, koja je nastala prema kratkom filmu iz 2008. godine P. J. Dillona Piercea Ryana, koji su uz ne previše poznatog redatelja Lancea Dalyja i napisali scenarij za ovu dugometražnu verziju filma. Daly je nakon premijere filma u Berlinu istaknuo da se na snimanje «Black '47» odlučio ponajprije iz razloga što do sada u Irskoj nije snimljen još niti jedan film o ovom važnom razdoblju povijesti te zemlje te si je dao zadatak snimiti film koji je ne samo povijesno vjerodostojan, već i u sebi nosi i emociju tog bolnog povijesnog trenutka za svoje sunarodnjake.

Daly je u tome defitinivno i uspio jer je ovo možda i najgore razdoblje u irskoj povijesti doista i prikazao na realističan i šokantan način. Irska sredinom 19. stoljeća ovdje izgleda opustošeno, gore nego u bilo kojem kataklizmičkom filmu smještenom u ne baš svijetlu budućnost, a tu su i engleske pijavice koje dodatno žmiču i cijede izgladnjelo stanovništvo. Osim što je tijekom «Velike gladi» Irska ostala bez velikog broja stanovnika, ona je bila i okidač za skoro buđenje nacionalne svijesti i dodatnog zaoštravanja odnosa između starosjedioca katolika i nezasitnog eksploatatora, odnosno britanske krune. Nakon što se prvi val irske emigracije u Americi konsolidirao i smjestio, bio je to dodatan poticaj za republikanizam, koji je u drugoj polovici 19. stoljeća buknuo i krenula je dugogodišnja borba za slobodu i samostalnost. Kao što znamo Irska je, barem djelomično, početkom 20. stoljeća to uspjela i izboriti, a danas je, kao što još bolje znamo, Irska zemlja iz koje stanovnici ne samo da se više ne iseljavaju, već je postala i država u koju se ljudi useljavaju. 

IMDB LINK