Priznat ću da
je ovo bio film za koji sam priželjkivao da bi mogao označiti veliki povratak
možda i najvažnijeg afroameričkog filmaša Spike Leeja na veliku scenu, posebno
nakon što je «BlacKkKlansman» postao prvi film za koji je dobio neku od top
nagrada na festivalima, odnosno nagradu u Cannesu za režiju. Tim više jer je
sama priča o crncu koji se 70-ih godina uspio infiltrirati u Ku Klux Klan
zvučala i više nego obećavajuće i kao nešto od čega bi stari Spike mogao
napraviti nešto genijalno u svom stilu jer bila je ovo tema kao stvorena za njega. Nažalost, to se do kraja nije obistinilo, iako se
«BlacKkKlansmanu» mora priznati da ima duha i šarma i da je na trenutke i više
nego zabavan, no nekako imam dojam da bi Spike otprije 20 ili 30 godina od
gline koja mu se nudila umijesio puno, puno bolji film. Srećom pa je ovo ipak
daleko od njegovih posljednjih filmovao kao što su potpuno promašeni «Chi-raq»
ili remake korejskog filma čije ime ni ne želim spominjati u ovom kontekstu i
koji me umalo natjerao na povraćanje i bacanje urokljivog oka ili nekakve slične
prokletinje na Spikea jer je iskasapio jedan od najboljih filmova ikad. Nažalost, «BlacKkKlansman» je ipak i daleko od njegovih najboljih filmova iz
80-ih, 90-ih pa čak i iz početka 2000-ih godina kao što su bili genijalni
«25. sat» ili izvrsni krimić «Inside Man».
Nekako imam
dojam da se Lee ovaj puta izgubio između dviju ideja – da snimi zabavan film,
jer realno iz današnje perspektive odnosno više od 40 godina nakon stvarnog
događaja ovo je moglo i moralo biti urnebesno, i da snimi protestni i
aktivistički film. Nešto što je tako savršeno balansirao u svojim ranim
filmovima, kad je bio jedan od najžešćih afroameričkih glasova i kad je
možda i prvi na briljantan način i s toliko stila, istovremeno nevjerojatno
pametno, duboko, ali i zabavno prikazivao život i probleme u crnačkim četvrtima
New Yorka, imam dojam da sada ni izbliza nije uspio postići. U
«BlacKkKlansmanu» te zabavne i aktivističke dionice kao da su presječene nožem
i kao da je u jedan film pokušao utrpati dva. Možda su moja očekivanja bila
previsoka s obzirom na veliki hype koji se nakon Cannesa stvorila oko ovog
filma i znajući ranije Leejeve filmove, no činjenica je da sam ostao čak i malo
razočaran.
Ron
Stallworth (John David Washington, ne toliko poznati sin poznatog tate Denzela,
koji je upravo neke od svojih najboljih uloga ostvario upravo pod Spikeovom
palicom – sjetimo se samo «He Got Game» ili «Malcolm X») bio je prvi
afroamerikanac koji je ikada dobio posao u policijskoj postaji u Colorado
Springsu da bi se 1979. godine više iz zafrkancije nego iz zbilje javio na
novinski oglas kojim je KKK tražio novo članstvo. I samog ga je začudilo da su
ga vjerojatno očajni primitivci kojima je članstvo opadalo, bez previše
razmišljanja prihvatili. Naravno da ni klanovci nisu baš toliko glupi da ne bi
skužili crnca kad bi im se pojavio na vratima pa je Stallworth s klanom
surađivao telefonski, no fizički ga je odglumio njegov bijeli kolega Flip
Zimmerman (Adam Driver). Tako je pravi Ron telefonom sve dogovarao s
klanovcima, lažni Ron se sastajao s njima i polako zadobijao njihovo
povjerenje, a jasno da se situacija vrlo brzo morala zakomplicirati.
I taj dio
definitivno je jača strana ovog filma jer, hej, priča o crncu koji je dobio
člansku iskaznicu KKK-a sama po sebi je priča izvan svake pameti i priča s
kojom se ne može pogriješiti. No, Lee ne bi bio Lee da ovu priču nije
iskoristio i za svoje pomalo prosvjetiteljsko poslanje i da u ovaj film nije
ubacio određenu dozu aktivizma i borbe za jednakost i ljudska prava. Nažalost,
kao što sam već naveo, u najvećem dijelu filma taj dio djeluje dosta neprirodno,
prenapadno i neskladno, iako i u tom segmentu ima nekih zanimljivih i
provokativnih štoseva (najbolji primjer je uzrečica «America First» koju stalno
izgovaraju klanovci, a to je i kovanica koja je često na ustima aktualnog
predsjednika Trumpa). Imam dojam da je puno previše pretjerao i s tim brojnim
referencama i spominjanjima crnačke kulture 70-ih, kao da mu nitko nije rekao
da je samo u posljednjih nekoliko godina već snimljeno bezbroj filmova u kojima se kritzira američki establišment
i da više nije usamljeni borac za ljudska prava.
Ne bih želio da sad netko
shvati kako mislim da je to nešto loše ili pogrešno jer i sam mislim da je
nužno i potrebno ukazivati na anomalije u društvima i provocirati idiote, no nekako
kao da je ovaj puta s tim pretjerao, čak je i dovukao 90-godišnjeg Harryja
Belafontea, pjevača i glumca i jednu od ikona pokreta za ljudska prava iz 60-ih
godina da odglumi jednu manju ulogu. Jasno da su usporedbe i paralele razdoblja
iz toga filma s današnjicom u kojoj je posve jasno da ima velikih problema
stoje, na što je posebno upozorio na samom kraju filma, no stvarno je Lee
utrpao u «BlacKkKlansmana» previše klišeja u kojima se izgubio. Ne može se
osporiti ovom filmu da je zabavan, uzbudljiv i da je i dalje režijski Lee
izuzetan i prepun zanimljivih rješenja, no nije ovaj film ni sjena njegovih
najboljih filmova i imam dojam da se iz ove priče moglo izvući puno, puno više. No, stari Spike očito nije mogao protiv sebe i nije uspio obuzdati svoj aktivizam, koji u ovoj situaciji za moj ukus i nije najbolje funkcionirao.
Primjedbe
Objavi komentar