Ugledni
američki filmaš židovskog porijekla Chris Weitz, koji se skupa s bratom Paulom
potkraj 90-ih godina proslavio tinejdžerskom komedijom "Američka
pita" u međuvremenu se prihvatio puno ozbiljnijih tema. Bio je čovjek već
i nominiran za Oscara za najbolji adaptirani scenarij za film "About a
Boy", kojeg je i režirao, u međuvremenu je režirao, napisao ili producirao
razne filmove od jedne od epizoda "Sumrak sage" kao i jednu od priča
iz "Ratova zvijezda", a sada se dohvatio režije filma o jednom od
najpoznatijih nacističkih zločinaca, Adolfu Eichmannu. I nema se čovjeku što
prigovoriti jer "Operacija finale" je prilično uzbudljiv, napet i
sasvim korektan film, koji ima samo jedan problem. I to veliki, no nije to samo
problem ovog filma, već se s istim problemom zadnjih godina susrećem u bezbroj
ponajviše američkih filmova, a to je problem recikliranja tematike i
priča koje su već i djeci u popravnim domovima toliko poznata pa kako
onda ne bi bila takvom gutaču filmova kao što sam ja.
Stvarno ne
znam koja je motivacija nekome snimati film o nečemu što se snimilo već stotinu
puta, a nekako mi je teško za povjerovati da je netko pomislio da će Weitz sada
prikazati nešto o Eichmannu što do sada nismo vidjeli ili znali. Weitz je čak
ovog kreatora Holokausta i masovnog istrebljenja šest milijuna Židova donekle
pokušao i humanizirati, a ni odluka da ovog kripla koji je u trenutku zbivanja
filma imao 54 godine odglumi 20 godina stariji veteran Ben Kingsley nije se
pokazala najsretnijom. Posebno su groteskne scene u kojima se
Eichmann kratkotrajnim flashbackovima vraća u svoje slavne krvničke dane i
u kojima je Kingsley maskiran kao da ima upola manje godina no što stvarno ima,
kada izgleda kao da mu je netko na glavu navukao masku njegovog lica kad je
imao 40 godina.
Ovaj puta u
središtu priče ipak nije sam Eichmann, koji se godinama uspješno skrivao u
Argentini, gdje je skupa s još gomilom nacista iz Njemačke via Vatikan utekao
nakon pobjede saveznika, već pratimo izraelske tajne službe koje ga pokušavaju
uhvatiti u okolici Buenos Airesa. Problem je što se i po toj tematici prije
koju godinu pojavio puno bolji film, njemački "Narod protiv Fritza
Bauera" u kojem pratimo priču njemačkog državnog odvjetnika koji je i ušao
u trag Eichmannu i predao ga praktički na pladnju Mossadu i izraelskim tajnim
službama. Scenarij za "Operation Finale" napisan je prema raznim
povijesnim spisima, među kojima i rukopisima samog Eichmanna, kao i memoarima
izraelskog obavještajca Petera Malkina, kojeg je u ovom filmu utjelovio Oscar
Isaac.
Baš kao što
je slavna njemačko-američka filozofkinja i politička teoretičarka Hannah
Arendt, koja je i pratila suđenje Eichmannu u Izraelu savršeno za njega
primijenila pojam "banalnosti zla", gotovo s iste polazne točke u
prikazu ovog zločinca prilazi se u ovom filmu. Jer nakon što Izraelci u okolici
Buenos Airesa uhvate poznatog nacija (nadam se da nisam previše zaspoilao,
vjerujem da svi ionako znaju da je Eichmann u konačnici lociran, uhićen i
transferiran u Jeruzalem) dolazi do problema oko njegovog transfera u Izrael pa
su u središtu pažnje Malkinovi pokušaji nagovora da ovaj pristane na
izručenje. I tu na vidjelo izlazi ta banalnost zla jer Eichmann je
prikazan kao tip koji je bio uvjeren da on zapravo i nije činio ništa loše, već
je samo postupao po danim mu zapovjedima jer čovjek stvarno ne zna što je gore
u ovom slučaju - osmisliti plan ubijanja milijuna ljudi iz mržnje ili bez
razmišljanja provoditi te monstruozne zamisli kao da ubija komarce a ne ljude.
Ono što mi se
svidjelo u ovom filmu je način na koji je prikazana ta situacija u Argentini
(ne samo tamo, već i u mnogim drugim zemljama Južne Amerike), gdje su brojni
odbjegli nacisti našli svoj novi dom. Svjedoci smo da i danas svako malo stigne
vijest kako centar Simon Wiesenthal negdje u Čileu ili Peruu pronađe nekog
stogodišnjeg nacija, a mnogi od njih su u starosti i umrli negdje na drugom
kraju svijeta. Ono što je najstrašnije od svega, mnogi ti nacisti poslužili su
raznim autokratskim latinoameričkim režimima tijekom 50-ih, 60-ih i 70-ih
godina prošlog stoljeća za ustrojavanje tajnih službi i odreda mučitelja
prilikom turbulentnih razdoblja, a najbolji je primjer
za to gestapovac po imenu Klaus Barbie, kojeg je iz lako pogodljivih razloga pratio
naziv "Mesar iz Lyona". On je čak dospio za vrijeme emigracije do
titule savjetnika predsjednika Bolivije i pukovnika u tamošnjoj vojsci da bi ga
se tek 70-ih uhvatilo u Peruu, a za one koje zanima ova tematika toplo
preporučujem sjajan dokumentarac iz 1988. godine "Hotel Terminus"
Marcela Ophulsa koji je dobio i Oscara.
Primjedbe
Objavi komentar