Ovaj je
provokativni film snimljen u francusko-belgijskoj koprodukciji izazvao prilične
kontroverze već samim time što je u kina stigao samo dva mjeseca uoči
predsjedničkih izbora u Francuskoj 2017. godine. Posve je očito da se njime
ciljala čelnica tamošnje Nacionalne fronte Marine Le Pen jer jedna od
sporednih junakinja je čelnica populističke nacionalističke stranke koja je po
svojoj demagogiji identična upravo Le Pen, a potpuno je jasno da tu slučajnosti
nije bilo. «Chez Nous» ili «Naša zemlja» kako bismo preveli film koji je
režirao belgijski glumac i režiser Lucas Belvaux, jedan je od onih protestnih,
aktivističkih filmova, koji ciljaju provocirati publiku. No, Belvaux publiku ne
provocira fikcijom, već zbiljom jer i ovdje imamo izbornu kampanju usred koje
se nađe inače liberalna medicinska sestra Pauline (Emilie Dequenne, možda je prepoznaju
oni koji su gledali «Vučje bratstvo»).
Pauline je
odrasla u ljevičarskoj obitelji i njezin je otac socijalist starog kova, koji
je uvijek prezirao populiste i demagoge poput starog Le Pena i njene kćeri, a
Pauline je samohrana majka kćeri i sina, koja i nema previše vremena razmišljati
o politici. Od jutra do mraka obilazi ona svoje pacijente, od onih iz bogatih
obitelji i onih iz srednje i niže klase i od domicilnih Francuza pa do
useljenika. I ne radi ona razlike među njima, pokušava pomoći svakome koliko
može, no puno veći utjecaj na nju od njenog oca ima stari liječnik Phillipe
Berthier, uglađeni nacionalist, koji je njenoj obitelji nekada puno pomogao. A
stari doktor upravo u Pauline vidi savršenog kandidata za populističku stranku
koju on ne samo da podržava, već je i godinama jedan od igrača iz sjene. Nakon
kraćeg razmišljanja odluči se Pauline upustiti u ovu političku avanturu, no ubrzo
će se ispostaviti da je ona najobičniji pijun u ovoj šahovskoj partiji. Njezin
politički angžaman ubrzo će početi utjecati na odnose sa članovima njene
obitelji, prijateljima i pacijentima. Tu je i njezin nekadašnji
srednjoškolski kolega s kojim će se upustiti u vezu, a tip je to koji skriva mračnu
prošlost.
Činjenica je da je «Chez Nous» film s dosta mana i da je priča dosta klišeizirana i simplificirana i da će se dogoditi sve ono što nekako i zamišljamo, no ujedno je i ovo film s jakom porukom, čak pravi protestni film. Nije teško za pretpostaviti da je njegov autor iz takozvane lijevo-liberalne provinijencije, što on i ne skriva jer s priličnim gađenjem i odmakom prikazuje te lepenovske spodobe. Glavna Belvauxova intencija zasigurno je bila prikazati kako su ti nazadnjački, desničarski, populistički političari samo preobukli odijela, skinuli fantomke, spremili pajsere i palice, naizgled ublažili retoriku, no jednom govno, uvijek govno. Posebno se to odnosi na tu retoriku, kad se takvi tipovi izjašnjavaju da oni nisu ni lijevo, ni desno, da nemaju nikakvu ideologiju, podilaze ljudima, plaše ih, podgrijavaju njihove predrasude i sumnje, a sve nekako u rukavicama. Obično se takvih zapravo treba najviše plašiti i od takvih treba što dalje bježati, jer u tom slučaju je posve jasno da je riječ o najgorim mogućim populistima kojima je jedini cilj dograbiti se vlasti. Baš takva je i ekipa iz ovog filma koja zbunjenu Pauline želi prevesti na mračnu stranu. Slatkorječivi populisti koji ne žele dobro nikome osim sebi.
Činjenica je da je «Chez Nous» film s dosta mana i da je priča dosta klišeizirana i simplificirana i da će se dogoditi sve ono što nekako i zamišljamo, no ujedno je i ovo film s jakom porukom, čak pravi protestni film. Nije teško za pretpostaviti da je njegov autor iz takozvane lijevo-liberalne provinijencije, što on i ne skriva jer s priličnim gađenjem i odmakom prikazuje te lepenovske spodobe. Glavna Belvauxova intencija zasigurno je bila prikazati kako su ti nazadnjački, desničarski, populistički političari samo preobukli odijela, skinuli fantomke, spremili pajsere i palice, naizgled ublažili retoriku, no jednom govno, uvijek govno. Posebno se to odnosi na tu retoriku, kad se takvi tipovi izjašnjavaju da oni nisu ni lijevo, ni desno, da nemaju nikakvu ideologiju, podilaze ljudima, plaše ih, podgrijavaju njihove predrasude i sumnje, a sve nekako u rukavicama. Obično se takvih zapravo treba najviše plašiti i od takvih treba što dalje bježati, jer u tom slučaju je posve jasno da je riječ o najgorim mogućim populistima kojima je jedini cilj dograbiti se vlasti. Baš takva je i ekipa iz ovog filma koja zbunjenu Pauline želi prevesti na mračnu stranu. Slatkorječivi populisti koji ne žele dobro nikome osim sebi.
Primjedbe
Objavi komentar