THE LITTLE STRANGER (2018,GBR) – 6/10

Za svoj sljedeći projekt nakon uspješne i hvaljene «Sobe», koja mu je donijela i nominaciju za Oscara za režiju, irski filmaš Lenny Abrahamson odlučio se za adaptaciju gothic priče velške spisateljice Sarah Waters. Teško da će dobri Lenny s ovim filmom doći do još jedne nominacije pošto je «The Little Stranger» prošao dosta nezapaženo, što i ne čudi jer je riječ o dosta konfuznom filmu za koji mi se čini da baš i nije toliko uspješno uspio prenijeti taj očekivani stravični i jezivi ugođaj. I dok je «Soba» bila strašna i uznemirujuća priča o majci i sinu koje su godinama živjeli u zatočeništvu nekog američkog Fritzla pa se potom pokušavali prilagoditi na normalni svijet, ovdje je riječ o više misterioznoj drami, nego hororu smještenoj u Englesku neposredno nakon II svjetskog rata. Britanska aristokracija već je početkom prošlog stoljeća počela ozbiljno gubiti ne samo utjecaj, već i financijsku snagu, a dodatni čavao u lijes tim dokonim bezveznjacima zadala je laburistička vlada Clementa Atleeja. Dobri Atlee uveo je nacionalizaciju javnih usluga, osnovao nacionalnu zdravstvenu zaštitu i proširio shemu nacionalnog osiguranja te udario temelje modernoj Britaniji, udario poreze bogatašima, što je totalno dotuklo tu napuhanu aristokraciju, koja je i dalje živjela u dvorcima od dvjesto soba.

Upravo takva je i obitelj Ayres, koja živi u glomaznom dvorcu sagrađenom u 18. stoljeću koji si više nikako ne mogu priuštiti. Očito je da dvorac propada jer za njega više ne mogu Ayresi brinuti, a u taj je dvorac pozvan seoski liječnik siromašnog podrijetla Faraday (sve bolji Irac Domhnall Glesson, sin i dalje puno poznatije Brendana) jer je jedina preživjela sluškinja bolesna. Ubrzo se ispostavi da je služavka bolest odglumila, nadajući se da će tako uspjeti zbrisati iz ove jezive i prazne kućerine u kojoj sada živi ukupno četvero ljudi i jedan pas. Uz staru gospođu Ayres (legendarna Charlotte Rampling) tu je i njena mlađahna kćer Caroline (Ruth Wilson) te sin Roderick, koji je tijekom rata zadobio užasne opekline po cijelom tijelu. Živjela je ondje nekad i starija kći gđe Ayres, Susan, no ta je djevojka umrla i prije no što se ostatak braće rodio, no nje se dobro sjeća upravo naš doktor, čija je majka nekad u ovom dvorcu radila kao sluškinja i uvijek je on nekako bio opčinjen tim dvorcem.

Ubrzo doktor Faraday postaje opčinjen i gospođicom Caroline, a kako bi joj se približio pristaje liječiti njenog brata, no kako vrijeme prolazi polako postaje jasno da u toj kućerini nešto ne valja. Nešto čudno u njoj se događa i kako dvorac propada i kopni, kao da nekako ona podsvjesno počinje utjecati na svoje stanovnike koji se također počinju sve čudnije i čudnije ponašati. Uspio je Abrahamson postići da njegov film vizualno izgleda jako pristojno, baš kao britanski filmovi snimljeni 60-ih godina, a odlučio je priču graditi polako i strpljivo. Upravo na taj mračni, nelagodni ugođaj Abrahamson je ovdje odlučio baciti sve karte i nema ovaj film ni najmanje veze s modernim hororima u kojima se stalno forsiraju brza i nagla uzbuđenja. No, nekako imam dojam da se ovaj puta toliko zaigrao s gradnjom atmosfere da gotovo da nije ni primijetio da mu je film završio, a da nismo uspjeli dočekati očekivanu barem minimalnu katarzu. Ostalo je ovdje puno previše toga nedorečeno tako da sam ostao mrvicu razočaran, no uz znalačku režiju kao veliki plus ovdje bih istaknuo sasvim solidne glumačke izvedbe, sjajnu scenografiju, kao i odličan prikaz tog duha propadanja aristokracije. Šteta samo što se sve to utopilo u presporom tempu i manjku barem minimalnih uzbuđenja, što se ipak od filma koji se predstavlja kao horor očekivalo. 

IMDB LINK