U pravilu kad se snimaju biografski filmovi,
tada se autori odlučuju pozabaviti životima ljudi koji su se istaknuli nekim
važnim djelovanjem, oplemenili svijet, nešto bitno su postigli u svojim životima ili su imali tu
(ne)sreću pa su se našli u nekim nevjerojatnim situacijama. Rijetko kad oni
najgori dobivaju priliku da im se oda počast i da na važnosti filmom o
njihovim likovima i djelima, a u red takvih moglo bi se svrstati i
"najgoreg redatelja svih vremena" Eda Wooda. Još kad se takvog
materijala dohvati netko kao Tim Burton, veliki fan bizarnog i autor s
prepoznatljivim stilom i rukopisom, tada je posve jasno da takav biografski
film ne može biti bilo kakav. Sudbina Eda Wooda zapravo je dosta tragična te je
danas potpuno jasno kako je to bio čovjek s nevjerojatnim iluzijama o vlastitoj
sposobnosti, tragični junak koji je bio uvjeren da je predodređen za uspjeh i
za nešto veliko, kojeg su objektivne i subjektivne okolnosti sputale da to i
postigne.
Ni malo ne čudi da je takva ličnost
zaintrigirala autora poput Burtona, koji o svom kolegi režiseru nije snimio
film kakav bi se u startu moglo očekivati, odnosno klasičnu sprdnju o
nerealnom čovjeku s velikim pretenzijama, a minimalnim talentom, već je
Burton snimio biografsku humornu dramu iz koje je očito kako on ima neko
bizarno poštovanje prema Woodu. U njegovom filmu Wood je doista tragični junak,
beskonačno ambiciozan, a jednako toliko netalentiran redatelj, koji je u
filmskoj industriji završio pukom slučajnošću i koji je ostao zapamćen po
filmovima koji su toliko grozni da je teško za povjerovati da je netko uspio
tako nešto doista i snimiti. I jasno da nije "Ed Wood" klasični
biografski film, već se Burton više trudio proniknuti u motivaciju i
stvaralaštvo samog Wooda.
Jednako koliko je tragični junak bio Wood,
podjednako se to odnosi i na Belu Lugosija, legendarnog glumca mađarskog
porijekla iz ranog Hollywooda, i danas možda najpoznatijeg Drakule, koji je pod
stare dane gotovo zaboravljen. I dok je cijela industrija kojoj je nekad
donosio velike novce na njega potpuno zaboravila, jedini koji će mu baciti
svojevrsni pojas za spašavanje i dati mu još jednu priliku bit će upravo Wood.
Svojim filmom Burton je pomalo i satirizirao samu filmsku industriju, koja se
na sličan način doista i ponaša prema ljudima, ali on se bavi i sudbinama ljudi
koji su između svojih života i svojih uloga stavili znak jednakosti i koji se
više uopće i ne vide izvan pozornice ili studija. Bez slave i stalne pažnje
njihovi životi postaju posve bezvrijedni i isprazni, a upravo će Wood biti
jedini koji će dati na važnosti ostarjelom Beli.
Kad ekscentrici snimaju filmove o
ekscentricima, to je već u startu iznimno dobar nagovještaj, a "Ed
Wood" i danas se smatra jednim od najboljih Burtonovih filmova.
Devedesete su ionako bile vjerojatno najkreativnija Burtonova faza, a "Ed
Wood" je ujedno i film kojim slavi duh razdoblja 50-ih godina prošlog
stoljeća. Čudno i bizarno bilo je nešto što je oduvijek privlačilo Burtona pa
zato i ne čudi što je za njega tip koji je snimio možda i najčudnije i
najbizarnije filmove svih vremena za njega junak. On slavi Wooda jer je on,
između ostalog, bio i nepopravljivi optimist, čovjek koji je bio uvjeren da
može preskočiti svaku prepreku i da ga ništa ne može zaustaviti u onome što
želi i što svoj optimizam uspijeva prenijeti i na druge. Uz to, uspio je
okupiti ovdje Burton izvrsnu glumačku ekipu koju predvodi njegov stalni glumac
Johnny Depp kao Wood. Upravo u Burtonovim filmovima Depp je uspio ostvariti i
najbolje uloge u svojoj karijeri i bizarni Burtonov svijet "Eda
Wooda", "Edwarda škarorukog" ili "Sanjive doline"
očito je najbolje odgovarao Deppovom karakteru. Sjajnu ulogu je kao Lugosi
isporučio i poznati karakterni glumac Martin Landau, koji je i više nego
zasluženo nagrađen Oscarom za najbolju sporednu ulogu.
Primjedbe
Objavi komentar