Svi se jako dobro sjećamo najpoznatijih
terorističkih napada koji su se dogodili negdje u Europi, o napadima na Twin
Towerse da ne govorim. I dalje se sjećamo napada tijekom koncerta u pariškom
Bataclanu, strašne eksplozije na madridskoj željeznici, napada u Londonu,
eksplozija na aerodromu u Bruxellesu ili napada kamiondžije u Nici. No,
teroristički napadi gotovo su svakodnevica na istočnoj hemisferi, koja nam
možda i nije toliko bliska ili nije toliko poznata pa je tako i više nego
upitno tko se uopće sjeća terorističkih napada u indijskom gradu Bombaju (znam
da se sada zove Mumbai, ali Bombaj će za mene uvijek biti Bombaj, isto kao što
je Burma i dalje Burma) u studenom 2008. kada je poginulo čak 174 ljudi. Kako
ne bismo zaboravili taj suludi napad ili kako bismo se podsjetili na ovaj
stravični događaj, pobrinuo se Australac Anthony Maras, kojem je "Hotel
Mumbai" bio i debitantski dugometražni redateljski uradak.
Maras je skupa s iskusnim škotskim scenaristom
Johnom Colleeom (Gospodar i ratnik, Šetnja s dinosaurima, Tanna) i napisao
scenarij za ovaj uzbudljivi triler u kojem u glavnim ulogama možemo vidjeti i
neka poznata lica kao što su Dev Patel, Arnie Hammer ili Jason Isaacs. Iako je
tog dana u studenom 2008. godine u Bombaju izvedeno više istovremenih terorističkih
napada na više lokacija, glavnina pažnje je na napadu na raskošni hotel Taj
Mahal, vjerojatno najluksuzniji resort u cijeloj Indiji i omiljeno okupljalište
bogatih gostiju sa zapada. Iako nisam previše ulazio u detalje oko samih
napada, pretpostavljam da su se autori držali stvarnih događaja, jasno, uz
neizbježne dramatizacije i ponekog izmišljenog uz stvarne likove. I nema se tu
doista što prigovoriti, uzbuđenja tu doista ne nedostaje, kad napadi krenu,
napetost se može rezati ne žiletom, već tupim nožićem za putar, no ono što me
je najviše šokiralo u cijeloj situaciji je da se na specijalne postrojbe čekalo
gotovo dva dana.
U početku sam mislio da su zbog dramatizacije
Maras i Collee možda malo pretjerali, no stvarno se na dolazak specijalaca na
lice mjesta moralo čekati dva dana. Posve nestvarno zvuči da u gradu od 12
milijuna stanovnika kao što je Bombaj nije bilo niti jednog specijalca (gdje je
bila jebena vojska?) i da se satima i satima moralo čekati da ekipa stigne iz
1400 kilometara udaljenog New Delhija. I onda su ti specijalci valjda putovali
rikšama kad im je trebalo toliko da stignu. Jasno, za vrijeme dok su se
specijalci vukli prema Bombaju, u hotelu je trajala talačka kriza i kretenoidi
iz pakistanske terorističke organizacije Lashkar-e-Taiba tamanili su goste i
osoblje hotela kao glinene golubove.
U toj košmarnoj situaciji najviše
pratimo sudbine nekolicine ljudi, poput mladog konobara Sikha (Patel) ili
indijsko - američkog bračnog para s malom bebom te ruskog oligarha, a nije
teško pogoditi da nije uspio "Hotel Mumbai" izbjeći povremene odlaske
u patetiku. Kao kad konobar Sikh na optužbe jedne gošće da je terorist jer na
glavi ima turban odgovori da je turban za njegovu vjeru svet i da bi skidanjem
nanio ogromnu sramotu svojoj obitelji pa ga već u sljedećoj sceni skine kako bi
napravio zavoj nekom drugom ranjenom gostu. Određeni problem ovog filma je i
što smo zadnjih godina doista već mogli gledati hrpetinu sadržaja sa sličnim
terorističkim napadima i talačkim krizama, koje se u pravilu ne razlikuju
pretjerano jedna od druge, i nije se ovdje uspjelo nešto posebno novo dobiti.
Na kraju je odana počast i hrabrom osoblju hotela, koje je ne samo
riskiralo, već i dalo svoje živote kako bi zaštitili goste (već u uvodu kaže
šef kuhinje svom osoblju nešto u stilu - gost je ovdje bog).
Primjedbe
Objavi komentar