Na vladajuće elite, tu samodostatnu oligarhiju
na vrhu hrandibenog lanca na nekoj simboličkoj razini može se bez problema
gledati i kao na kanibale. Ljudi su to koji u sebi imaju malo toga ljudskog, a
jedina osobina koja ih povezuje s ostatkom homo sapiensa je nagon za
preživljavanjem i nagon za održavanjem na svojim pozicijama i funkcijama. Iako
se ne hrane oni doslovno ljudskim mesom, način na koji te elite funkcioniraju i
potezi kojima oni iz ljudi žmiču i izvlače živote, na mnoge utječe podjednako
koliko bi utjecalo da ih hladno rastrančiraju i lagano pirjaju na luku. Da ih
doslovno proždru, mnogima bi vjerojatno skratili muke, a talentirani filmaš iz
Fortaleze Guto Parente snimio je bizarnu, čak i pomalo morbidnu, ali iznimnu
kombinaciju horora, crne komedije i društvene satire u kojoj je zamislio da se
te elite doslovno hrane ljudima.
Funkcioniraju oni kao pravi klub. No, umjesto
što se na njihovim sastancima ne igra golf, polo ili što već rade ti fićfirići,
već se organiziraju brutalne igre u kojima se ubijaju ljudi, a potom im se
poslužuju svježi odresci od istih tih ljudi. Jedan od članova tog kluba je i
Otavio (Tavinho Teixeira), vlasnik zaštitarske kompanije, basnoslovno bogati
tip koji sa suprugom Gildom (Ana Luia Rios) živi u raskošnoj vili s bazenom na
periferiji Fortaleze (glavni grad pokrajine Ceara na sjeveroistoku Brazila,
koji s okolicom broji više od četiri milijuna stanovnika). Naravno da Otavio
ima svoju pravu malu privatnu zaštitarsku vojsku, koja naoružana patrolira oko
njihove kuće, a on je jedan od eminentnih članova tog Kluba kanibala. Na čelu
je najbogatiji i najvažniji oligarh u pokrajini, kongresmen po imenu Borges,
kojeg će Gilda prilikom jedne elitističke zabave uhvatiti u klinču sa
zaštitarom u nekom spremištu.
Jasno da će to otkriće bitno utjecati ne samo
na status nje i njenog muža, već bi se i ona i Otavio sljedeći mogli naći na
meti proždrljivaca. Jer jednako kao što ovo društvo jede svoje zaposlenike i
sve ostale kojim se nađu na putu, postaju oni svjesni da bi i njihova plućica
na kiselo ili but mogli završiti u nekom loncu. Već u uvodnim scenama mogao bi
ovaj film djelovati dosta šokantno na mnoge koji ga odluče pogledati jer vrlo
brzo saznajemo na koji način ovaj bogati par nabavlja svoju "hranu".
Obroci od friške ljudetine za Otavija i Gildu očito nisu dovoljni samo na
simpozijima kluba, već su se na ljudsko meso toliko navikli da ih moraju
proždirati i u drugim prilikama. Bez obzira što sama priča, a i pojedine scene
"Kluba kanibala" djeluju prilično morbidno i šokantno, uspio je
Parente snimiti vrhunsku satiru društvenih elita i stanja u svojoj zemlji.
Brazil je odvijek bio specifična, iznimno
politizirana zemlja koja ima dugu povijest diktatura, vojnih pučeva i nesloboda
i zemlja kojom i dalje drmaju iste obitelji koje su na pozicijama još od
robovlasničkog doba. Već stoljećima iste obitelji su na izvoru svega, imaju
kontrolu nad industrijom, bankama i medijima i rade što im se prohtije. Nije,
doduše, to bitno različita pozicija u odnosu na većinu drugih zemalja, no u
Brazilu je ta situacija toliko očita i karikaturalna, pa zato i ne čudi da
misleći dio društva, odnosno filmaši, književnici i svi ostali umjetnici imaju
sjajnu tematiku za obrađivanje i prikazivanje tog društva koje kao da je ispalo
iz Alan Forda. To elitističko, privilegirano društvo koje se hrani ljudskom
patnjom i koje se svim silama trudi ne samo zadržati stečeno, već i povećati
ono što su zgrabili, Parente je prikazao na senzacionalan način. Taj cinizam u
kojem Borges tvrdi da situacija u zemlji nije dobra i da se građani osjećaju
nesigurno pa treba povećati broj naoružanih privatnih zaštitara koji će čuvati
uzak krug ljudi, dok je situacija nesigurna upravo zbog njih i njihove
proždrljivosti i nezasitnosti. Ili kad mladić iz provincije dolazi na razgovor
na posao pa mu zaposlenica zavoda kaže da su slobodna mjesta jedino zaštitara i
osobnih vrtlara oligarha, sjajna je parodija društva i čudesna satira.
Primjedbe
Objavi komentar