Gotovo četiri godine nakon "Mrske
osmorke" morali smo čekati da se vjerojatno najbolji i najvažniji američki
moderni filmaš Quentin Tarantino pojavi sa svojim devetim po redu filmom, koji
bi prema ranijim njegovim najavama da ne misli snimiti više od deset filmova,
trebao biti i predzadnji film najvećeg od najvećih autora koji su se pojavili
od devedesetih naovamo. I za mene je "Bilo jednom u Hollywoodu" bio
definitivno najiščekivaniji film godine jer svaki novi Quentinov film za mene
je praznik veći od Božića ili Uskrsa i lako je za pretpostaviti da za svaki
Tarantinov film imam iznimno velika očekivanja. Za to si je Tarantino sam kriv
s obzirom da je do sada nanizao nekoliko čudesnih filmova (Pakleni šund,
Reservoir Dogs, Nemilosrdni gadovi i Django Unchained za mene su čiste desetke,
Jackie Brown i Mrska osmorka devetke koje naginju prema desetki, dok mi je
grajndhausovski Death Proof najslabiji njegov film, ali svejedno dobra sedmica)
i letvicu podigao nevjerojatno visoko, a nažalost, njegov posljednji film i
nije opravdao takva velika očekivanja.
Odmah da bude jasno, "Bilo jednom u
Hollywoodu" je dobar film i da je nešto takvo snimio bilo tko drugi, taj
bi film zasigurno stršao u njegovoj filmografiji. No, s obzirom na ranije
filmove koje je Tarantino snimao, ova moderna bajka smještena u Los Angeles od
veljače do kolovoza 1969. godine, ipak se ne može mjeriti s njegovim najboljim
ostvarenjima. Već prema relativno mlakim reakcijama prilikom premijere u
Cannesu, nešto mi je bilo čudno oko ovog filma, no, iskreno, nisam se ni
pokušavao previše informirati, a kamoli pokušavati saznati o čemu se radi prije
no što ga pogledam. Jasno da ni sam neću otkrivati gotovo ništa oko priče osim
da je ovo film koji je žanrovski apsolutno nemoguće svrstati jer kreće se on od
komedije, drame do westerna ili trilera, doista šarena razglednica iz zlatnog
doba Hollywooda. I posljednji su to trzaji zlatnog doba Hollywooda i
bezbrižnih, hipijevskih godina slobodne droge i seksa, bezbrižnog života koje će
naprasno biti prekinute brutalnim ubojstvima Charlesa Mansona i njegove
"familije".
Također, ovo je film u kojem će posebno
uživati oni istinski filmofili i ljudi koji imaju barem nekakvo predznanje o
događajima i ljudima iz tog vremena, a fascinantno je kako je Tarantino
savršeno dočarao to razdoblje. Sve do najsitnijih detalja ovdje doista i
izgleda kao da je snimano koncem šezdesetih, od kostima, scenografije, kulisa,
ma apsolutno sve. I posve je jasno kako je to razdoblje koje osobito fascinira
Tarantina, redatelja koji za razliku od velike većine akademski školovanih
filmaša inspiraciju ne crpi od Bergmana, Fellinija, Truffauta, čak ni
Hitchcocka, Malicka, Forda ili Wildera (iako ne treba sumnjati da je Tarantino
pogledao i sve njihove filmove), već iz posve drugog izričaja. Tarantino je
odrastao gledajući špageti westerne, eksploatacijske filmove iz 60-ih i 70-ih,
opskurne televizijske serije i danas potpuno zaboravljene sadržaje koje će
mnogi odbaciti kao najobičniji trash, no upravo takvi pulpovski sadržaji
nevjerojatno su utjecali na njega. I to je jako dobro vidljivo u svim njegovim
filmovima, a posebno ovdje.
I dok su glavna dva lika, Rick Dalton i Cliff
Booth fikcionalni, gotovo svi ostali likovi koji se pojavljuju ovdje su
stvarni, no jasno da sve ono što će se dogoditi ovdje baš i nije stvarno.
Tarantino je jedan od onih autora koji je došao do tog statusa da mu se dopušta apsolutno sve pa tako i
situacija u kojoj u "Nemilosrdnim gadovima" ubije Hitlera djeluje kao
urnebesni revizionizam, tako si on sada dopušta raditi što god želi pa je tako
ovdje moguće i da majstor kung-fua Bruce Lee popuši ozbiljne batine od nekog
tamo kaskadera. Rick Dalton (zbilja impresivni Leonardo Di Caprio kojem je ovo
prva uloga nakon također gotovo četiri godine i "Revenanta" za kojeg
je nagrađen Oscarom, a imam osjećaj da mu nominacija ne bi smjela izmaknuti ni
za ovu ulogu, ali pored Phoenixa i njegovog Jokera jako teško će do još jednog kipića) je glumac na pragu četrdesetih koji je bio velika zvijezda
desetljeće ranije kad je nastupao kao glavni glumac u popularnoj western
seriji. No, nakon toga mu je karijera krenula nizbrdo i sada je uglavnom osuđen
na uloge negativaca u raznim filmovima slabije kvalitete, zbog čega je on
iznimno nezadovoljan, strahuje za svoju karijeru i proživljava pravu
egzistencijalističku krizu koju utapa u moru alkohola.
Cliff Booth (Brad Pitt je također izvrstan i
ovaj film je najočitiji primjer kako je on onaj prirodni glumac koji kao da i
ne treba glumiti, prava hodajuća karizma) je kaskader i dugogodišnji Daltonov
dubler i najbolji prijatelj. Njih dvojica su nerazdvojni, a osim što mu je
prijatelj i dubler, Booth donekle služi i kao svojevrsni Daltonov terapeut te
bespogovorno pristaje na gotovo sve njegove prohtjeve. Kao prava zvijezda
Dalton živi u elitnom kvartu Ciello Drive, a prvi susjedi su mu redateljska
zvijezda u usponu Roman Polanski i njegova predivna mlada supruga, talentirana glumica Sharon Tate
(Margot Robbie), kojoj se smiješi blistava holivudska karijera. I u prve dvije trećine filma tako pratimo priče ne samo
Daltona i Bootha, već i mnogo drugih likova uz koje ćemo potpuno utonuti u
Los Angeles kasnih šezdesetih, a imat ćemo priliku upoznati i Charlesa Mansona i
njegovu familiju. Tek u posljednjoj fazi filma "Bilo jednom u
Hollywoodu" pretvorit će se u "pravi" tarantinovski film na
kakav smo navikli uz "Kill Bill", "Nemilosrdne gadove" ili "Djanga".
Kao što smo navikli i u ranijim Tarantinovim
filmovima, pojavljuje se ovdje i pregršt poznatih glumaca u manjim ulogama.
Tako su tu i Al Pacino, Emile Hirsch, Margaret Qualley, Kurt Russell, Timothy
Olyphant, Luke Perry, Bruce Dern, Michael Madsen, Dakota Fanning, Damian Lewis,
Scoot McNairy, James Remar, dok su likovi nekih poput Tima Rotha, Jamesa
Mardsena ili Dannyja Stronga ispali iz završne verzije filma, a i sam Tarantino
ima jednu minijaturnu teško uočljivu ulogu. "Bilo jednom u
Hollywoodu" je ujedno i prvi film koji je Tarantino snimio nakon posrnuća
producenta - silovatelja Harveyja Weinsteina, za čiju je kompaniju snimio sve
ranije filmove. Leži li u tome možda djelić problema zašto ovaj film ipak nije
na razini ranijih Quentinovih jer ga nije imao tko kontrolirati i prišarafiti kao
Weinstein nekada, vjerojatno nikada nećemo saznati.
Čak stoje i prigovori da je film mrvicu
prerazvučen (iako mislim da 160 minuta gotovo nikada nije tako brzo proletjelo
i doista čovjek nema dojam da toliko traje) jer zasigurno dobrih dvadesetak
minuta ako ne i više ovdje otpada na vožnje Los Angelesom uz standardno čudesan
soundtrack kojeg je sam Tarantino brižno odabrao. Na kraju, slobodno se može
reći i da je "Bilo jednom u Hollywoodu" doista pravo Tarantinovo
ljubavno pismo šezdesetima i posveta razdoblju koje ga je oblikovalo, a posve
je očito koliko on fetišizira ne samo ženska stopala (kojih ovdje u prvom planu
ima više nego u valjda svim dosadašnjim njegovim filmovima zajedno), već i pop
- kulturu tog vremena. Također, ne treba brinuti da ovo nije duhovit, otkačen,
na trenutke potpuno perverzan i poremećen, ali nadasve zabavan film, no već smo
otprije naučili da kod riječi Tarantino i zabava mora stajati znak jednakosti. Za kraj, možda sam ja stvarno imao nerealno visoka očekivanja i zbog toga ovaj film nije ostavio očekivani dojam na mene, no svejedno je "Bilo jednom u Hollywoodu" film koji se jednostavno mora pogledati. Prava filmska lektira. Baš kao što svaki onaj koji ide u školu mora čitati Homera, Shakespearea, Kafku ili Camusa, tako i svaki onaj koji za sebe tvrdi da voli film, jednostavno MORA gledati Tarantina. Po mogućnosti u kinu, naravno!
Primjedbe
Objavi komentar