Sve bolji mladi argentinski filmaš Benjamin
Naishtat (1986. godište) nakon zanimljivog debitantskog "El
Movimienta" snimio je još jedan film koji nas vodi u ne pretjerano slavnu
prošlost njegove zemlje. Za razliku od prethodnog filma, koji je bio arty
crtica na tragu Borgesa i s kojim nas je odveo u razdoblje 20-ih godina 19.
stoljeća i nastanka Argentine, uz "Rojo" odnosno "Crvenog" putujemo u sedamdesete
godine prošlog stoljeća. Iako su priče oba ova filma fikcionalne, epizode su to
koje su se doista mogle odigrati u danom trenutku, a ova kombinacija trilera i
tragikomedije zbiva se u iznimno politički nestabilnom razdoblju, u godinama
kad su Peronovi dolazili i odlazili s vlasti i uoči još jednog državnog udara
od strane vojne hunte, koja će ubrzo još jednom preuzeti vlast. Mjesto i
vrijeme radnje "Crvenog" je gradić u argentinskoj provinciji 1975.
godine, samo nekoliko mjeseci uoči državnog udara. Razdoblje u argentinskoj
povijesti koje je ostalo zapamćeno kao "Prljavi rat" već je započelo
jer od 1974. godine vojska, tajne službe i desničarske postrojbe smrti stvorile
su Argentinsku antikomunističku alijansu i krenule su u lov na sve one za koje
se pretpostavlja da su socijalisti ili se samo protive ponovnoj uspostavi vojne
diktature. U tom periodu u Argentini je nestalo više od 30 tisuća ljudi, a
glavna meta ovih odreda smrti bili su studenti, ljevičarski militanti,
sindikalisti, ljevičarski nastrojeni pisci, novinari, umjetnici, ma svi oni
koje se sumnjičilo da bi ideološki mogli biti oponenti valjajućem fašističko -
militarističkom režimu.
Da se nešto neobično zbiva vidimo već u
uvodnoj sceni Naishtatovog filma kad nepoznati ljudi jedan za drugim iz lijepe i raskošne kuće
samo iznose stvari i bez ikakvog dijaloga i objašnjenja oni negdje odlaze. Ista
ta kuća vrlo brzo će doći u središte priče kada glavnog junaka filma i
najpoznatijeg gradskog odvjetnika Claudija (izvrsni Dario Grandinetti) njegov
poznanik i lokalni moćnik pokuša uvući u muljažu s tom napuštenom kućom. Kako
se pretpostavlja da se bivši vlasnici ondje više neće vratiti, lokalni moćnik
je smislio plan da će kuću prepisati na sebe, poslije je preprodati, a Claudio
bi mu trebao biti potpisnik tih falsficiranih ugovora s kojima bi potvrdio da
je kuća ostavljena njemu. No, taj plan je za Claudija došao u najgorem mogućem
trenutku jer je samo dan ranije on upao u nezgodan okršaj sa socijalistički nastrojenim
neznancem u restoranu na očigled svih i taj ga je stranac propisno izvrijeđao.
Situacija će se ubrzo dodatno zakomplicirati jer će u ovaj gradić stići i
iskusni detektiv iz Čilea i zvijezda televizijskih istražiteljskih emisija
Sinclair (Alfredo Castro), koja će početi njuškati po događanjima u ovom
gradiću u kojem će ljudi samo nestajati.
Grandinetti (Pričaj s njom, Divlje priče,
Julieta) s gustim brkovima tipičnim za to razdoblje, moćno i uvjerljivo nosi
ovaj film i briljira u ulozi moralno potpuno kompromitiranog tipa, konformista
koji jako dobro prolazi u svim tim sistemima koji se kao na tekućoj vrpci
mijenjaju i nije jedan od onih koji će se previše obazirati na probleme
cjelokupnog društva. On je sebe i svoje namirio, a iako je svjestan da je
situacija u zemlji loša i da vrag dolazi po svoje te čak on i nije loš ili
pokvaren čovjek, već jednostavno se ne želi miješati, sada će jednu za drugom
početi donositi potpuno pogrešne odluke. Iako on nema ni veze s desničarskim
militarističkim režimom koji opet preuzima uzde vlasti, ni s ubojicama i
odredima smrti, bit će uvučen u seriju zločina i užasnih događaja samo kako bi
sačuvao vlastitu kožu, a jasno, sve će se dublje i dublje zakopavati u
probleme.
Definitivno se može reći da je
"Rojo" puno konvencionalniji i naracijski stabilniji Naishtatov film
od "El Movimenta", no i dalje je sve to nekako čudno, bizarno,
misteriozno, pomalo fragmentarno. Iako se na trenutke činilo da bi Naishtatova
priča mogla završiti u slijepoj ulici, svaki puta on se elegantno izvukao, a
ujedno je priča to prepuna simbolike. Kao da je mladi filmaš želio na pomalo
ciničan, a ujedno i briljantan način prikazati koliko su njegovi sunarodnjaci u
tom mračnom razdoblju njegove zemlje mogli učiniti, samo da nisu bili toliki
konformisti i kukavice. Da se tipovi poput Claudija, koji su dobro shvaćali što
se događa, ali nisu se htjeli miješati i talasati isključivo zato jer je njima
bilo sasvim dobro i nitko ih nije dirao, nisu tako kukavički ponašali, uvjeren
je Naishtat da bi i povijest njegove zemlje bila puno ljepša i puno manje
krvava. Pretpostavljam da će jedna od ključnih scena u ovom filmu, kada na
rodeu ekipa biku odreže jajca, nekima činiti pretjeranom i mučnom, no tom
scenom autor kao da je želio simbolizirati taj nedostatak cojonesa odnosno muda
svih onih konformista i kukavica koji su mirno gledali što se oko njih događa
svih tih godina, a nisu ništa napravili. No, dok su oni sjedili tako
"kastrirani", druga strana nije imala takvih problema i fino se
nagrabljavala i bogatila na račun takve neprijatne društveno - političke
situacije.
Primjedbe
Objavi komentar