Filmovi o bolesnim ljudima, o ljudima s
deformacijama, retardacijama i dijagnozama često su bili filmovi koji bi onima
u ulogama istih tih ljudi donosile Oscare. Glasači američke filmske akademije
očito imaju posebnu empatiju ili fetiš prema takvim likovima, a jedna takva uloga konačno
je nakon četiri neuspješne nominacije zlatni kipić donijela jednoj od najboljih
američkih glumica svoje generacije, Julianne Moore. Je li uloga 50-godišnje
sveučilišne profesorice Alice koja će oboliti od rijetkog oblika Alzheimerove
bolesti, doista i najbolja u karijeri Julianne Moore, dalo bi se diskutirati,
no nekako bi bilo nepravedno da je ova izvrsna glumica svoju karijeru okončala
barem bez jednog Oscara u vitrini (iako se ne bih čudio da Moore u budućnosti
osvoji još barem jednog Oscara). Moore se sjećamo po bezbroj sjajnih uloga, od
Altmanovih "Kratkih rezova", do "Velikog Lebowskog" braće
Coen, "A Single Man" Toma Forda, Meirellesove "Sljepoće",
"Children of Men" Alfonsa Cuarona, Daldryjevih "The Hours",
Hynesovog "Far from Heaven" ili "Magnolie" i "Boogie
Nights" Paula Thomasa Andersona, a to su samo neke od uloga u njenoj
velikoj i raznovrsnoj karijeri.
Moore je Oscara konačno zaslužila za ulogu
profesorice lingvistike na sveučilištu Columbia, koju upoznajemo kad proslavlja
50. rođendan u društvu svog muža, liječnika Johna (Alec Baldwin) te troje već
odrasle djece, kćeri Anne (Kate Bosworth) i Lydie (Kirsten Stewart) te sina
Toma (Hunter Parrish). Djeluje ova obitelj i više nego idilično, obitelj dobro
stojećih intelektualaca i sposobnih ljudi koji su se svojim radom uspjeli
izboriti za kvalitetan i uspješan život, a svoju etiku uspjeli su prenijeti i
na djecu, koja su također više, manje uspješna. Ta idila će se vrlo brzo
raspasti kad Alice shvati kako se nešto čudno s njom događa. Tijekom predavanja
počet će zaboravljati riječi, a potom će se i izgubiti tijekom džoginga, nakon
čega će joj neurolog dijagnosticirati Alzhemirerovu bolest. Iako je to bolest
koja u pravilu napada ljude u poznim godinama, Alice je napao rijedak oblik
bolesti, koji ne samo da brže napreduje i agresivniji je jer je čovjek
relativno mlad, već postoji i velika vjerojatnost da ju je genetski prenijela i
na svoju djecu.
Jasno da je ovu ulogu u ovom silno emotivnom i
potresnom filmu Moore odradila besprijekorno i da ju je podjednako teško, ali i
zadivljujuće pratiti kako nestaje i kako se iz stupa obitelji pretvara u osobu
koja ne može funkcionirati bez tuđe pomoći. Htjeli mi to priznati ili ne,
mentalne bolesti i dalje su tabu tema u društvu, a sama Alice najbolje opisuje
nezavidnu situaciju u kojoj se zatekla. Da barem imam rak, kaže ona, tada bi
svi za mene nosili vrpce i trčali bi maratone, a ovako gotovo nitko više sa
mnom ne želi imati posla. Koliko god to grubo zvučalo, ali i dalje je nažalost
to tako u našim društvima i prema onima koji imaju mentalne bolesti, često se
odnosimo kao da u najmanju ruku imaju gubu. Sjajno je u ovom filmu prikazano ne
samo kako se nositi s jednom takvom bolesti i kako ona utječe na čovjekovo
ponašanje, već kako ona utječe i na njegovo mjesto u društvu.
Snimanje ovog filma bilo je tim teže za
scenarističko - redateljski dvojac i partnere u stvarnom životu, Washa
Westmorelanda i Richarda Glatzera jer je potonji bolovao od još jedne užasne
neurodegenerativne bolesti, amiotrofične lateralne skleroze (ALS) te je nedugo
nakon premijere filma i umro. Dobar dio scenarija ovaj je dvojac omislio prema
stvarnim Glatzerovim iskustvima sa svojom bolesti, no Julianne Moore ona je
koja ovu priču definitivno iznosi na svojim leđima. Vjerojatno je nama kojima
mozak još uvijek funkcionira gotovo nemoguće staviti se u poziciju glavne
junakinje i nije nam moguće zamisliti kako izgleda život u kojem ne postoje
sjećanja i uspomene. Sama pomisao na gubitak svih tih sjećanja i uspomena koje
su pohranjene u mozgu djeluje i više nego zastrašujuće i nestanak toga
zasigurno je jedan od najvećih gubitaka s kojima se čovjek može susresti u
životu.
Primjedbe
Objavi komentar