Mogli smo se posljednjih godina nagledati
pregršt filmova o problematici rasne segregacije u Americi u bližoj ili daljoj
povijesti, čak i u sadašnjosti, a ova priča, snimljena, jasno, prema istinitim
događajima i stvarnim ljudima vodi nas u 1971. godinu i u okrug Durham u
Sjevernoj Karolini. Iako je segregacija nominalno stvar prošlosti u to doba, situacija na
američkom jugu i dalje nije bajna za tamošnje crnce te je stanovništvo i dalje
podijeljeno. Bijelci imaju svoje restorane, škole, čak i benzinske postaje,
crnci svoje, a kako bi sve ostalo po starom budno pazi dobro organizirana
ćelija Ku Klux Klana, kojoj je na čelu vlasnik benzinske crpke C. P. Ellis (Sam
Rockwell). Ta segregacijska stvarnost će se narušiti kad dođe do požara u
osnovnoj školi koju pohađaju mladi crnci i pojavi se ideja da bi školsku godinu
oni trebali završiti skupa u školi sa svojim bijelim vršnjacima, dok se njihova
zgrada ne obnovi. Jasno, takva će ideja izazvati pravu paniku među krezubim
rasističkim gnjidama, a kako bi došli do rješenja, vodeći ljudi grada odlučili
su pokrenuti svojevrsnu konferenciju ili debatu (u originalu se to naziva
"charrette", stvarno ne znam kako bih to doslovno preveo).
Odlučeno je tako da bi za stol trebali sjesti
bijelci i crnci sa zadaćom pronalaska mirnog rješenja. Jasno da je cijeli ovaj
proces pokrenut s figom u džepu jer su bijeli vlastodršci bili svjesni da nitko
od bijelaca neće glasati za ukidanje segregacije, a kako bi prijedlog o
zajedničkom školovanju prošao, bilo je potrebno dvotrećinsko odobravanje osam
članova komisije (četiri bijelca i četiri crnca). Na kraju je uz Ellisa, za
drugog supredsjetatelja komisije postavljena crnkinja i aktivistica za ljudska
prava Ann Atwater (Taraji P. Hanson), a kako je bilo to dvoje ljudi s
dijametralno suprotnim stavovima i očekivanjima, svi su pretpostavljali da se
neće postići nikakvo rješenje. No, kako će vrijeme prolaziti i klanovac će sve
više vremena provoditi sa svojom suparnicom, i on će polako početi
preispitivati svoje stavove. Počet će ramišljati jesu li stvarno ti njegovi
crni susjedi krivi za lošu situaciju u kojoj se našao on, njegova obitelj i
cijela bijelačka zajednica? Je li ta white power priča o bogomdanoj nadmoći i
supremaciji bijelaca nad svim ostalima stvarna ili je ta tlapnja uz koju je
odrastao i koja mu je odmalena utuvljena u glavu najobičnija glupost?
Bio je ovaj film i debitantski scenaristički i
redateljski uradak Amerikanca Robina Bissella (1968. godište), koji se do
sada bavio produkcijom filmova (Igre gladi, Free State of Jones) i pomalo je
šteta što se ove zbilja jake priče nije dokopao netko s više stila. Jer
situacija je ovdje od samog početka pretvorena u jedan veliki kliše te tako u
uvodnim scenama vidimo zlog klanovca kako sa svojim podčinjenim idiotima puca
po kući bjeliknje koja je navodno bila u vezi s crncem, dok u sljedećoj sceni
vidimo tu aktivisticu, to oličenje dobrote i hrabrosti, kako se bori za
rješavanje stambenog pitanja mlade crnkinje. Cjelokupna situacija i stanje na
američkom jugu su posve simplificirani, a čak ni standardno uvjerljivi Sam
Rockwell, koji je već sto puta pokazao da mu uloge hillbilly crackera savršeno
odgovaraju, ovdje nije na očekivanoj razini. Za Taraji P. Hanson da ne govorim
pošto je od nje napravljena čista karikatura te ona priča i gestikulira kao
sluškinja Mammy iz "Prohujalo s vihorom", tako da mi je osoba za koju
bi se, realno gledajući, nekako ponajviše trebao vezati u ovom filmu djelovala
potpuno neprirodno, čak pomalo odbojno i iritantno.
I scenarij i režija su posve ziheraški, bez
imalo stila, šarma i hrabrosti koji bi "The Best of Enemies" barem
mrvicu uspjeli približiti filmovima slične tematike kao što je recimo bio
nedavni "Green Book" (koji je također frcao klišejima, rekao bih čak
svjesno i namjerno, ali je zato bio prepun duha, šarma, stila i emocija).
Utopio se nažalost ovaj film u klišejima i ova sama po sebi velika i važna
priča kakvu smo već na desetke puta imali prilike gledati, nije uspjela
poentirati, iako je meč loptica bila na reketu, no umjesto u polju, završila je
daleko na tribini. Djelovalo mi je sve to nekako drveno, kao da gledam nekakav
televizijski film iz 90-ih, patronizirajuće, a čak mi ni Ellisova
transformacija nije bila potpuno uvjerljiva. Šteta što se iz ovog filma nije
uspjelo izvući više jer ovo dvoje ljudi zaslužili su nešto više i kvalitetnije
biografsko ostvarenje, iako se snaga poruke o mirotvorstvu, pacifizmu i
pomirenju ne smije i ne može zanemariti. No, nažalost, samo ta snažna poruka ne
može biti jedino na čemu će se temeljiti cjelokupan film, već bi se sve to
morali zaokružiti u pravu i kompleksnu cjelinu.
Primjedbe
Objavi komentar