Sve bolja brazilska dokumentaristica Petra
Costa snimila je vjerojatno najbolji film do sada u kojem saznajemo mnogo toga
o političkoj situaciji u najvećoj državi Južne Amerike u posljednjih pedesetak
godina. Najviše se Costa ipak bazirala na aktualni trenutak, odnosno na
događanja unazad nekoliko godina otkako je izbila velika korupcijska afera
"Autopraonica", koja je s političke scene doslovno pomela do tada
najpopularniju političku stranku Radničku partiju (PT) te njene vođe Lulu da
Silvu i Dilmu Rousseff i otvorila put starim, mračnim, konzervativnim silama da
se opet dokopaju vlasti. No, istovremeno je "Na rubu demokracije" i
Costina intimna obiteljska priča, a preko primjera svoje obitelji ona pokazuje
koliko je politička situacija u njenoj zemlji složena i kompleksna.
Mislio bi čovjek da nam u svijetu nema ravnih
po političkoj korupciji, trgovini, oportunizmu i svemu ostalom što ide kad si
na vlasti, no bogami Brazilci nas po tom pitanju pošteno šiju. Razina korupcije
koja je ondje na snazi valjda od samih začetaka države i oslobađanja od
kolonizatora Portugala je stravična, a zemlja je to koja je tek prije nešto
više od trideset godina postala pravom demokracijom. Brazil je zemlja s dugom
povješću desničarskih autokratskih vlada i vojnih diktatura, državnih i vojnih
udara, revolucionarnih gerilskih frakcija te radničkih i sindikalnih pokreta
koji su se svo to vrijeme borili za demokraciju i slobodu, a u pravilu bi svi
oni donedavno završili preklanih vratova i razbijenih glava. Uvodi nas postupno
Costa u modernu povijest svoje zemlje, a koincidira da je s godinom njenog
rođenja (1984.) u Brazilu konačno završila vladavina vojne diktature, koja je
trajala više od dva desetljeća. Dok su Costini roditelji za vrijeme diktature
bili prilično militantni i otvoreno na strani gerilskih pokreta koji su se
borili protiv establišmenta, njen je djed pripadao staroj brazilskoj eliti i
bio je vlasnik velike građevinske kompanije.
I sama Costa ime je dobila prema vođi
ljevičarske partije s juga Brazila kojim su njeni roditelji bili fascinirani i
koji je ubijen, a još za vrijeme diktature kao vođa radničkog pokreta prometnuo
se sindikalni čelnik po imenu Lula da Silva. Nakon godina i godina političke
borbe Lula je 2002. konačno uspio doći na vlast. I to iz četvrtog pokušaja i to
tek nakon što je uspio postići kompromis s centrističkom strankom PMDB,
strankom koju autorica opisuje kao najstarijom brazilskom oligarhijom. I
odradio je Lula na mjestu predsjednika Brazila dva mandata, u jednom trenutku imao je
podršku čak 83 posto građana, a nakon osam godina na mjestu predsjednice
naslijedila ga je bivša revolucionarka Dilma Rousseff, koja je također bila
iznimno uvjerljiva na izborima. No, nakon uspješnih desetak godina vladavine
Radničke partije u kojima je zemlja počela gospodarski rasti, velik broj ljudi
zahvaljujući socijalnim programima uspio je izaći iz siromaštva, uvedeno je
besplatno školovanje za sve, država je počela upadati u recesiju. Podrška
vladajućem PT-u počela je padati, a kako bi povratila povjerenje birača, Dilma
je odlučila krenuti u žestoku borbu s korupcijom.
Ubrzo će se ispostaviti da će tim
antikorupcijskim planom odsjeći sama sebi granu na kojoj sjedi jer je ubrzo
otkrivena najveća korupcijska afera u povijesti kodnog imena
"Autopraonica" (o ovome je snimljena i izvrsna igrana serija
"O MECANISMO", svakako vrijedna gledanja). Otkrilo se da se preko
državne naftne kompanije pere značajan novac i da su u uz praktički sve
političare u taj sistem umiješane i sve najveće brazilske tvrtke. Bio je to
sustav koji je trajao godinama i korupcija je očito nešto što je, baš kao u
nas, utkano u DNK društva u Brazilu. Pokrenute su istrage protiv brojnih političara
i poduzetnika, mnogi od njih završili su u zatvoru, a u javnosti se počela
stvarati atmosfera da su članovi PT-a najobičniji lopovi. I dok je dobar dio
stanovništva, obično oni niže klase i dalje podržavao PT, sve više je bilo onih
koji su počeli tražiti ne samo smjenu, već i zatvor za sve. Želje su im se
ubrzo i ispunile jer je Dilma uskoro i opozvana s dužnosti predsjednice (i o
tom procesu ima zanimljiv dokumentarac O PROCESSO), dok je stari Lulek završio
na sudu s optužbama da je na poklon od industrijalaca kojima je dodijeljivao
poslove dobio luksuzni stan.
I to je ono što o političkoj situaciji u
Brazilu i znamo iz rijetkih medijskih napisa koji su stizali posljednjih
godina, no Costa nas u svom filmu upoznaje s političkim sustavom koji je
korumpiran do srži. Tako vidimo da je Dilmu s dužnosti predsjednice zbog
zapravo benignih optužbi maknula ekipa koja je i sama do grla bila korumpirana,
a razmjeri korupcije i pokvarenosti ondje su nezamislivi. Dilmin opoziv i
suđenje Luli stara oligarhija, koja je godinama čekala priliku da se vrati u
igru, sada je odlučila iskoristiti i potpuno skršiti ono što su ovi državnici
godinama gradili te je otvoren put za notornog militarista i zazivatelja
dikature Jaira Bolsonara da dograbi vlast. Iako autorica ne skriva svoje
političke preferencije i da simpatizira Radničku partiju, pokret koji je u
Brazil valjda po prvi puta uspio dovesti pravu demokraciju, ona ih uopće ne
ekskulpira za sranja koja su radili i zbog kojih je zemlja na kraju dovedena
gotovo na rub građanskog rata. Ako ste mislili da je u nas društvo podijeljeno
na, nazovimo to, progresivce i konzervativce, na one liberalne i one
konzervativne, uz ovaj sjajan dokumentarac vidjet ćete kakvo je tek brazilsko
društvo.
Društvo koje kuha i koje samo što nije eksplodiralo
i društvo koje se u svojoj srži i nije puno promijenilo od vremena
kolonijalizma i robovlasništva. Društvo u kojemu iste obitelji koje su prije
više stoljeća obogatile na robovlasništvu i imale najveće plantaže šećerne
trske, rudnike zlata ili tvornice, sada drže sve medije, sve banke i svu
industriju. Država koja je s 210 milijuna stanovnika peta najmnogoljudnija
zemlja svijeta i dalje je dobrim dijelom u rukama iste te stare, bijele
aristokracije, kojoj je korupcijska afera progresivnog i svenarodnog pokreta
došla kao as na desetku da ponovno preuzme kontrolu nad sustavom. Žalosno je
što su si Lula, Dilma i ostatak te ekipe uopće dopustili da budu umočeni u tu
prljavštinu, no dobrim dijelom su si i sami krivi jer očito nisu imali dovoljno
snage, volje, a vjerojatno ni moći da počiste sve ono što ne valja. Ne bih
volio da sada ispadne da ja branim ekipu koja je osuđena zbog političke
korupcije, to mi ne pada napamet, no posve je očito da su oni bili samo sitne
ribe i politički naivci, koji vjerojatno nisu mogli ni zamisliti što će im se
dogoditi i što im se sprema. Što nisu bili svjesni da će se posebno paziti što i
kako rade i da ono što je prolazilo ranije, njima sigurno neće prolaziti i da
će ih dočekati i za najmanju malverzaciju. Da puno pokvarenija i puno opasnija
ekipa od njih samo čeka kad će ih zaskočiti i ponovno preuzeti kontrolu.
"Na rubu demokracije" je šokantan prikaz jednog društva koje
vjerojatno još nije uspjelo ni shvatiti da su bez prave demokracije, koju su
godinama sanjali i zazivali, ostali doslovno preko noći. I pitanje je kada će
ponovno imati šansu.
Primjedbe
Objavi komentar