"Ime ruže" Umberta Eca mnogi i dalje
smatraju jednim od najboljih književnih djela 20. stoljeća, a nakon što je
1986. godine Francuz Jean - Jacques Annaud donekle uspješno ekranizirao ovu
epohalnu knjigu te je Sean Connery utjelovio franjevca - istražitelja Williama
od Baskervillea, ove zadaće uhvatila se i javna talijanska televizija, RAI. U
koprodukciji s njemačkom Tele München Grupom realizirana je osmodjelna mini
serija u kojoj su glavne uloge utjelovili Amerikanac John Turturro kao
Baskerville te Britanac Rupert Everett kao veliki inkvizitor Bernard Gui. Ecovo
djelo čitao sam jako davno (mogao bih utvrditi gradivo), no sjećam se da je
bila to jedna od onih knjiga koje baš i nisu jednostavne za ekranizaciju, a
scenarija i režije ovaj puta se prihvatio talijanski televizijski veteran
Giacomo Battiato. Povijesne teme oduvijek su zanimale ovog filmaša i pisca,
koji je prije desetak godina snimio i dva televizijska filma o papi Ivanu Pavlu
II, dok je i sam Turturro iznimno inzistirao na realizaciji ovog projekta jer
je uz glavnu ulogu preuzeo i zadaću koscenarista i koproducenta.
Na kraju, ipak se ne može reći da je najnovija
ekranizacija opravdala velika očekivanja jer dobrim dijelom Battiatovo
"Ime ruže" doista i izgleda kao televizijski produkt iz devedesetih
godina prošlog stoljeća. Kako dva glavna glumca (i još nekoliko sporednih,
poput škotskog veterana Jamesa Cosma) dolaze s engleskog govornog područja,
tako je i serija snimljena na engleskom jeziku, što ne mora nužno biti nešto
loše, no dobar dio glumaca iz Njemačke i Italije ipak nije bio dorastao ovom
zadatku. Djeluje dobar dio njih posve neuvjerljivo, a čak mi se i Everett
pomalo pretvorio u karikaturu kao veliki inkvizitor, koji strastveno uživa u
paljenju heretika i sličnim srednjovjekovnim gadostima. Komplenta produkcija mi
je djelovala nekako tanko, nešto mi tu do kraja nije sjelo, možda zato što mi
slični poirotovski who-dunnit trileri djeluju potpuno zastarjelo. I doista,
mudri, fikcionalni franjevac koji je karijeru počeo kao inkvizitor da bi se
poslije pobunio protiv takve monstruozne prakse, doista djeluje kao
srednjovjekovni Poirot. On je jedan od onih sveznajućih tipova, koji polako
slaže kockice, na glas razmišlja o tragovima i dokazima i u pravilu je uvijek
korak ispred onih koje istražuje, no oni to, jasno, shvate prekasno.
Kao i u knjizi, priča počinje 1327. godine
kada mudri William i mladi Adso, mladić koji se želi zarediti i postati
benediktinac, dolaze u benediktinski samostan na sjeveru Italije kako bi
sudjelovali u teološkoj debati između pape Ivana XXII i franjevaca. Vrijeme je
to kad se crkva osilila i počela pretvarati u karikaturu onoga što smo u Novom
zavjetu mogli čitati o Isusovim učenjima. Umjesto brige za ljude, neuke, siromašne
i nezaštićene, crkvi je glavna svrha postala gomilanje bogatstva. Prodaja
oprosta grijeha postala je ustaljena praksa, a papa koji je po nacionalnosti
bio Francuz, uopće nije ni služio iz Rima, već iz Avignona. Uspio je on ući i u
konflikt s tada najmoćnijim europskim imperijem, Svetim rimskim carstvom, koji
je čak postavio i antipapu, a i unutar same crkve mnogi su bili nezadovoljni
takvom trgovačkom praksom, posebno red, koji je stoljeće ranije ustanovio sveti
Franjo Asiški.
Kako bi prikazali da Isus nikada nije
propovjedao siromaštvo i skromnost, ovaj je papa čak dao i izrađivati kipove
Isusa na križu s vrećicom za novac, a bilo je to vrijeme kad su svi oni koji su
zagovarali drukčiju crkvu bili u opasnosti da ih se optuži za herezu. Ta je
optužba u pravilu značila i lagano roštiljanje na lomači, a na rubu vatrice
plesali su i franjevci, koje je sadistički nastrojeni dio crkve odavno želio
vidjeti kako gore. U takvim uvjetima William i njegov mlađahni učenik stižu u
samostan, a da situacija bude gora, ondje je upravo pod nerazjašnjeni
okolnostima stradao opat Adelmo, čuveni ilustrator. Glavni opat zadužit će
Williama za istragu ove misteriozne smrti, no opat Adelmo bit će tek prvi
svećenik koji će tragično skončati. U ovom srednjovjekovnom samostanu započet
će prava serija smrti, a ondje će ubrzo sa svojom vojskom stići i veliki
inkvizitor kako bi zastupio papinu stranu u debati s franjevcima.
I bez obzira što je duh vremena doista
izvanredno prikazan, ne može nažalost ova serija ući ni približno u istu
rečenicu s kolosalnom Ecovom knjigom jer dok ovaj misteriozni roman u kojem se
miješaju stvarni i fikcionalni likovi i događaji (recept koji je uspješno nešto
kasnije primijenio i Dan Brown sa svojim "Da Vincijevim kodom" i
ostalim uspješnicama) djeluje fantastično, pametno, duboko, serija je ipak
preplitka i likovi su napravljeni suviše plošno, jednodimenzionalni. Unatoč tome vjerujem da će i ova serijska adaptacija "Imena
ruže" biti sasvim zanimljiva svima onima koji vole slične (kvazi)povijesne
sadržaje, a iako se radnja knjige i serije zbiva prije gotovo sedam stoljeća, i
dalje to djeluje iznimno aktualno i svježe. I u tome je jedna od veličina Eca i
njegove knjige jer je to univerzalna priča koja će vjerojatno i za tisuću
godina biti podjednako aktualna i važna. Vidimo da se i danas katolička crkva
bori sa starim problemima i da su im sinekure, posjedi i bogatstvo u pravilu
važniji od svoje pastve.
Primjedbe
Objavi komentar