Ralpha Fiennesa prvenstveno znamo kao izvrsnog
britanskog karakternog glumca, koji je najbolje uloge ostvario još 90-ih
godina i kao jednog od onih glumaca prema kojima je učinjena možda i najveća
nepravda prilikom dodjele Oscara. I dalje sam uvjeren da je potpuna smijurija
dati Tommy Lee Jonesu nagradu za najboljeg sporednog glumca u
"Bjeguncu" pored Fiennesovog Amona Goetha iz "Schindlerove
liste", no već smo odavno mogli naučiti da Oscare u pravilu i ne dobivaju
oni najbolji, već da se akademija često vodi raznim kalkulacijama i
ispravljanju pogrešaka iz prošlosti. Možda danas 56-godišnji Fiennes za koju
godinu i dobije nekog glumačkog Oscara (ako je suditi po ulogama koje je birao
u posljednjih desetak godina, jako teško), a sigurno ga neće dobiti ni za
režiju svog trećeg filma, biografske drame o vjerojatno najpoznatijem baletanu
svih vremena, Rudolfu Nurejevu. I sam Fiennes odglumio je u "Bijeloj
vrani" jednu epizodnu ulogu, onu Rudolfovog učitelja baleta Aleksandra
Puškina, a iako je književni predložak za ovaj film, odnosno biografska knjiga
Julie Kavanagh bila iznimno kontroverzna, od konroverzi u Fiennesovom filmu
nema ni K.
Odlučio se Fiennes u svom filmu snimljenom
(uglavnom) na ruskom jeziku u britansko - francusko - srpskoj koprodukciji i s
glumcima iz praktički cijele Europe (učinilo mi se da sam u jednoj minornoj
ulozi vidio i Franu Lasića!) usredotočiti samo na jednu epizodu iz života
čuvenog ruskog plesača. I to epizodu kad je on odlučio prebjeći iz Sovjetskog
saveza na zapad. Dogodilo se to za vrijeme dok je njegov lenjingradski Kirov
teatar gostovao u Parizu, a jasno da u flešbekovima pratimo i Rudijevu priču
od rođenja u vlaku, odrastanja u ruskoj provinciji pa do vremena kad se
probijao i učio balet u Lenjingradu. Nažalost, nije do kraja ova biografska
drama ispunila očekivanja jer djeluje sve to nekako neprirodno, neživotno, kao
neki film koji bi o Nurejevu snimili u Sovjetskom savezu recimo 1975. godine.
Ne dobivamo ni pravi odgovor na pitanje tko je zapravo bio Nurejev, taj
"Gospodar plesa" kako su ga nazivali, već je dobrim dijelom on
prikazan kao sebični, nezahvalni i bahati egotriper.
Ipak, uspijevamo shvatiti što ga je to nagnalo
na bijeg iz SSSR-a jer je bio svjestan da ondje nikada neće moći do kraja
razviti svoj talent i nikada ondje neće postati najbolji plesač na svijetu. U
totalitarnim sustavima na cijeni su u pravilu osrednjost i klimavost, oni koji
su se isticali ili baš i nisu bili poslušni, obično i nisu imali svjetlu
perspektivu. Za glavnu ulogu odnosno za Nurejeva, Fiennes je angažirao mladog
ukrajinskog baletana Olega Ivenka, kojem je to bila i prva filmska uloga. I ta
se odluka pokazala dosta dvojbenom jer iako plesne dionice koje je izveo Ivenko
vjerojatno ne bi mogao izvesti niti jedan glumac, osjeti se da ovaj mladić i
nema posebnog glumačkog iskustva. Bez obzira što je Ivenko (1996. godine) do
sada otplesao glavne uloge u baletima kao što su Orašar, La Bayadera ili Don
Kihot, jasno je da su balet i gluma dva različita svijeta i nije se uspio
posebno iskazati u ovoj ulozi. Uz njega je tu i mlada francuska glumica Adele
Exarchopoulos (Blue is the Warmest Colour) te Louis Hofman kojeg se sjećamo kao
Jonasa iz serije Dark, no nije ovo bio film u kojem smo uspjeli doznati tko je
stvarno bio Nurejev.
Primjedbe
Objavi komentar