Nakon što se s debitantskim dugometražnim
filmom "Sworn Virgin" predstavila kao sljedbenica felinijevskog
magičnog realizma, Laura Bispuri svojim drugim filmom prešla je na teren
klasičnog realizma u stilu Rosselinija, De Sice ili braće Taviani i vodi nas u
izolirano seoce negdje na jugu Italije. Ondje ćemo upoznati dvije žene i jednu
djevojčicu, čiji će se životi ispreplesti kad 12-godišnja Vittoria uvidi da
njena prava majka nije Tina (Valeria Golino, sjećamo je se iz američkih filmova
kao što su "Kišni čovjek" ili "Kakvi frajeri" otprije 25
ili 30 godina), žena koja ju je odgojila i
othranila s puno ljubavi i pažnje, već da je njena biološka majka najblaže
rečeno nekonvencionalna Angelica (Alba Rohrwacher). Doduše, to nije toliko
teško za naslutiti jer je fizička sličnost između Vittorije i Angelice
nevjerojatna, a iako se svoje kćeri Angelica odrekla još po rođenju, sada
instinktivno kao da je želi nazad, dok i djevojčica sve više počinje čeznuti za
svojom pravom materom.
Da je Angelicin život sve samo ne običan
uvidjet ćemo već u uvodnoj sceni, kad je Vittoria na nekakvom seoskom kramu
zatekne kad je praktički pred svima nateže nekakav masni krkan. Ubrzo ćemo
shvatiti da je riječ o ne samo intelektualno podkapacitiranoj ženi, već i o
alkoholičarki, izopćenoj čudakinji, koja živi na samom rubu sela, a pitanje je
koliko dugo jer joj za tjedan dana prijeti deložacija. Dug je došao na naplatu
i ukoliko u sedam dana ne skupi gotovo 30 tisuća eura, leti na ulicu, a za
pomoć se odluči zatražiti Tinu. Jasno da Tina i njezin muž, radnici u lokalnoj
tvornici za preradu inćuna, o takvom iznosu mog tek sanjati, no ta je scena
dovoljna da shvatimo kako ovi ljudi imaju nekakav dug prema Angelici. Uz to, da
se naslutiti da bi Tinin muž mogao biti otac malene Vittorije, pošto su gotovo
svi seoski muškarci na upražnjavanje izvanbračnih aktivnosti išli upravo kod
Angelice.
Ima tu puno otvorenih pitanja i misterija,
koji će se polako razotkrivati, a sve će to voditi prema prilično šokantnom
finalu i raspletu događaja. Snimljen je film koji se originalno naziva
"Figla mia" u pravom naturalističkom, gotovo dokumentarističkom
stilu. Kompletno je snimljen kamerom iz ruke kako bi se dodatno dobilo na
autentičnosti, kao i isključivo uz korištenje prirodnog osvjetljenja, a tri
glavne junakinje snažnim izvedbama doista nose ovaj film. Doista se teško
odlučiti tko je bolji, da li Golino u ulozi žene koja je cijeli život posvetila
odgoju djevojčice koju je uvjerila da je njena kćer i koja je spremna učiniti
sve da tako i ostane? Rohrwacher kao žena koja se ne može brinuti ni sama o
sebi, a sada bi ponovno preuzela brigu o kćeri koju je davnih dana ostavila?
Ili mlađahna debitantica Sara Casu koja je rastrgana između žene koja ju je
othranila i odgajala kao da joj je prava majka, ali nije bila iskrena prema
njoj i između biološke majke koju zapravo i ne pozna i ne shvaća da je ona
nestabilna i nesposobna, no njena neobuzdanost kao da ima neku magnetsku
privlačnost. Tu je i legendarni karakterni njemački glumac Udo Kier u epizodnoj
ulozi tipa koji će pokušati naplatit dug od Angelice, a moglo bi se za ovaj
film koji je premijerno prikazan u službenom programu festivala u Berlinu reći
da je tipičan primjer europskog socijalnog realizma.
Primjedbe
Objavi komentar