Teško mi se sjetiti kada me neki film toliko
potresao i ostavio u tolikom šoku da sam iz kina izašao pomalo ošamućen, kao da
sam sparirao Evanderu Holyfieldu, koji mi je sprašio nekoliko krošea u
glavurdu. Hrvatska kinematografija konačno je dobila svoju "Schindlerovu
listu", a ova igrano - dokumentarna povijesna drama i više nego zasluženo
osvojila je sve najvažnije nagrade u izboru za hrvatski film godine. Doduše,
mislim da konkurencija u Puli 2019. godine nikada nije bila slabija i ova je
godina nekako posebno mršava kad je u pitanju hrvatski film, no svejedno "Dnevnik
Diane Budisavljević" je nevjerojatno snažan film, koji se duboko urezuje u
podsvijest. Iako smo se posljednjih desetljeća mogli nagledati filmova i
filmova o Holokaustu i strahotama II svjetskog rata, razdoblje je to koje,
nažalost, i dalje nudi toliko nevjerojatnih i potresnih, a istinitih priča. Jedna od tih je i priča o
Diani Budisavljević, Austrijanki udanoj za internista Julija Budisavljevića,
pravoslavca s kojim je 1919. preselila u Zagreb kad je on zaposlen na
Medicinskom fakultetu, gdje je zasnovao Zavod za kirurgiju.
I vjerojatno je ovaj par sasvim normalno živio
u Zagrebu sve do početka II svjetskog rata, o čemu zapravo i ne saznajemo puno
u ovom filmu, no kad 1941. godine iz kanalizacijskih otvora isplivaju Pavelić i
njegove ustaše, kreću problemi za dobar dio građana Hrvatske. U logore se uz
Židove počinju bacati i pravoslavci odnosno Srbi, Romi, komunisti i svi
nepoćudni, a ondje završava i ogroman broj djece. Diana ubrzo shvaća što se
događa i odlučuje organizirati humanitarnu organizaciju za pomoć ženama
logorašicama i njihovoj djeci. Iz svog zagrebačkog stana ova velika, velika
žena o kojoj zapravo znamo premalo i koja ni u komunističkoj Jugoslaviji nije
dočekala da joj se oda počast za ono što je činila, već se nakon smrti svog muža vratila u Innsbruck, gdje je i umrla u anonimnosti potkraj 70-ih, iz logora Gradiška spasila
je nekoliko tisuća djece koja bi zasigurno bila pobijena ili bi poumirala
od gladi. Osim Diane Budisavljević, pokazali su se u ovoj priči kao veliki ljudi i brojni stanovnici Zagreba, okolice i svojih mjesta, koji su prihvatili svu tu djecu u svoje domove i brinuli se o njima do završetka rata, neki vjerojatno i poslije. Izvrsnu ulogu kao Diana ostvarila je poznata hrvatska glumica Alma
Prica, no ono što ipak ostavlja najdublji dojam i što tjera suze na oči su ipak
dokumentarni dijelovi filma koji je režirala dugometražna debitantica Dana
Budisavljević.
Ova zagrebačka redateljica na filmu je radila
čak devet godina, a sve je krenula kad je prilikom jednog posjeta
spomen - području Jasenovac dobila knjigu po kojoj je nazvala film. Naravno da ju
je priča odmah zaintrigirala, ne samo iz razloga što dijeli prezime s ovom
heroinom i što se ispostavilo da je neki daljnji rod s njezinim mužem Julijem,
već i iz razloga što je ovo bila jedna od onih priča koje se moraju ispričati.
Posve je očito da se ovdje radilo s relativno skromnim financijskim sredstvima
i da se po produkcijskim uvjetima "Dnevnik" ni u snovima ne može
uspoređivati ne samo sa "Schindlerovom listom", već i s većinom
europskih filmova slične tematike. No, po načinu na koji ovaj film djeluje na
gledatelja... ovo je priča koja čovjeka mora ostaviti bez riječi. Bez obzira što
su igrani dijelovi relativno skromni i dosta komorni, ali služe svrsi i izvrsno
nadopunjuju dokumentarne dijelove i zbilja šokantne arhivske snimke,
"Dnevnik Diane Budisavljević" je jedan od onih filmova koji bi morao
biti obavezna lektira svakom građaninu ove zemlje.
Ono što podjednako šokira kao arhivske snimke
u kojima uz ustaške defilee po Zagrebu vidimo i zbilja jezive snimke iz dječjih
logora gdje po polumrtvoj djeci koja izgledaju poput kostura plaze muhe, a
crijeva su im poispadala od dizenterije i ostalih zaraznih bolesti, su i priče
nekolicine ljudi koji su još uvijek živi, a koje je prije 75 godina spasila
Diana Budisavljević. Sve su to danas ljudi od kojih 80, 85, možda i 90 godina,
koji su dovedeni na autentične lokacije i koji pričaju svoje priče, iznose
svoje sudbine i prisjećaju se dana koje su proveli u dječjem logoru. Priče su
to na koje čovjeka ne može ništa pripremiti i djeluje to kao pravi udarac u
glavu, kao stvarnost ove zemlje koju se svi trudimo zaboraviti i kolektivno
potisnuti jer, kao, to su teme koje je bolje ne otvarati. No, moje je mišljenje
da su ovo teme o kojima se baš treba pričati, pisati i snimati filmove, posebno
jer smo svjedoci povijesnog revizionizma, a to nije slučaj samo u nas, već se
to događa po svuda u Europi i svijetu pa i u susjednim zemljama.
Iako je ovo jedan od najtežih i najpotresnijih
filmova koje sam ikada imao priliku gledati, "Dnevnik Diane
Budisavljević" istovremeno je upravo iz tih razloga i film koji se ne bi
smjelo zaobići i koji bi trebalo prikazati svim učenicima srednjih škola kad
stignu do gradiva drugog svjetskog rata. I to ponajviše iz razloga što je ovo
jedan izrazito humanistički, antiratni film koji pokazuje da je i u najgorim
vremenima bilo onih koji su ostali ljudi i koji nisu podlegli kolektivnom
ludilu. Trebalo je imati hrabrosti u tim uvjetima ostati čovjek i riskirati
vlastiti život kako bi spasila živote onih koje uopće ne poznaje i koji joj ne
bi trebali predstavljati ništa. Mogla je Diana Budisavljević konformistički uz
muža liječnika čekati da prođe rat pa s maslinovim grančicama u svibnju 1945.
istrčati pred partizane nakon oslobođenja Zagreba, no ova žena jednostavno nije
mogla samo sjediti i gledati sve te užase. Možda svi mi mislimo gledajući
ovakve filmove i čitajući slične priče da bismo postupili isto i da bismo bili
na pravoj strani, no ja se iskreno nadam da nitko od nas više neće ni biti u
takvoj situaciji i da se nešto slično barem za naših života više neće ponoviti
pa da nećemo imati priliku zaista saznati kakvi smo. I to je jedan od razloga
zašto treba progutati knedlu, izaći iz zone konfora i pogledati ne samo ovaj,
već i ostale filmove slične tematike, a sadržaje koji potpiruju nacionalne
mitove i podilaze rulji treba izbjegavati u širokom luku.
Primjedbe
Objavi komentar