Glazbeni dokumentarci u pravilu su sadržaj s
kojim se teško može promašiti, a takva je situacija bila i s filmom o poznatoj
manekenki, pjevači i glumici Grace Jones. No, nije ovaj film ni klasični
biografski dokumentarac, ni tipični koncertni dokumentarac, već je autorica
Sophie Fiennes vješto kombinirala ove dvije forme. Tako Grace pratimo u
razdoblju između 2005. i 2015. godine i za vrijeme njenih nastupa i koncerata
po kazalištima i koncertnim dvoranama, ali i u njenom intimnom i privatnom
okruženju, kada imamo priliku doznati tko je ustvari ova fascinantna žena.
Umjetnica koja je prava perfekcionistica kad su u pitanju njeni nastupi i žena
skromnog porijekla iz slamova Jamajke, gdje se vraća u potrazi svojim
korijenima. Pratimo tako njeno putovanje automobilom po Jamajci u društvu sina
i nećakinje te braće Chrisa i Noela i saznajemo štošta o njenim korijenima, ali
i priču o traumatičnom djetinjstvu.
Saznajemo paralelno i da je odrastanje u
siromaštvu u Jamajci bitno utjecalo i na njezinu glazbeničku karijeru i
inspiraciju za brojne pjesme je pronašla upravo u svom djetinjstvu, obitelji i
sjećanjima. Sjajno se tako ovdje isprepliću sirove snimke njenog putovanja Jamajkom
tijekog kojeg je autorica konstantno prati s kamerom u ruci kao muha na zidu, a
nerijetko se događa da sama Jones ispriča mnoge do sada nepoznate, a
nevjerojatne detalje o sebi i svojoj obitelji. No, već u sljedećem kadru selimo
na neki blještavi, nevjerojatni nastup te shvaćamo da pjesma koju upravo izvodi
govori o nekom od detalja i situacija koje smo saznali koji trenutak
prije. Upravo je montaža u ovom dokumentarcu odigrala iznimnu ulogu i na
izuzetan način prebacujemo se iz jedne u drugu situaciju i okruženje koje se
potpuno stapaju.
I dok je koncertni dio dokumentarca vizualno
besprijekoran i blještav, ostatak filma sušta je suprotnost. Sve je to nekako
divlje, razbarušeno, sirovo, snimljeno s kamerom iz ruke koja se trese i
vrluda, no sve je to u skladu s karakterom glavne protagonistice, koja radi na
novom materijalu, u problemima je jer su članovi njenog pratećeg benda u
međuvremenu pronašli neke druge angažmane, a ona je dogovorila termine za
snimanje u studiju. Upoznajemo Jones ovdje kao pravu kontradiktornu osobu, kao
divlju amazonku, neustrašivu ženu koja samu sebe tjera do krajnjih granica i
ženu koja je potpuna ovisnica o svjetlima pozornice. Shvaćamo da je i ona jedna
od onih osoba koje su postali pravi robovi slave, koja ne može zamisliti život
izvan pozornice i sve ono što se događa izvan nje manje je bitno, a definitivno
je ovo film u kojem imamo podjednako "Bloodlighta", odnosno crvenog
blještećeg svijetla koji se nalazi u studiju i znači ne ulazi unutra jer
sviramo i "Bamija", odnosno tipičnog jamajčanskog kruha i
tradicionalne hrane za sirotinju.
Primjedbe
Objavi komentar