Peter Strickland se i prethodnim filmovima
(prvenstveno tu mislim na Berberian Sound Studio i Duke of Burgundy) predstavio
kao avangardni filmaš sa snažnim autorskim pečatom, a sa svojim posljednjim
filmom, crnohumornim misterioznim hororom "In Fabric" kao da je
otišao još korak dalje. Ukratko bi se ovaj krajnje neobičan i hermetičan film
moglo opisati kao bizarnu priču o duhovima uobličenim u dizajnersku crvenu
haljinu, koja će doći glave svima kojima dopadne ruku. Kao što smo to već
navikli od Stricklanda, priča se ovdje odvija izrazito sporo, a snimio je to u
pomalo retro štihu s kontrastiranim bojama u kojima se, jasno, posebno ističe
crvena tako da sve to vizualno djeluje kao filmovi koje je recimo snimao
Talijan Dario Argento. Naracijski je isto Strickland sve to začahurio i
zatvorio tako da se svakom pojedincu koji se odluči na gledanje ovog zbilja
krajnje neobičnog filma, ostavlja da sam donese zaključak što je pjesnik htio reći.
Za razliku od prethodnih Stricklandovih
filmova koje sam gledao i koji su također bili podjednako hermetični i
subverzivni, ovdje nisam uspio pronaći očekivano zadovoljstvo, iako nesumnjivo
stoji da je osjećaj nelagode, jeze i potpune zbunjenosti i ovaj puta uspio
postići. Negdje na polovici filma "In Fabric" me podsjetio na kultni
Lynchev "Mulholland Drive" jer u trenutku kad gledatelj misli da je
počeo hvatati konce, sve se potpuno razleti i ode u potpuno drugom smjeru i
kreću nove glavobolje po pitanju hvatanja radnje. Ovdje je zapravo gotovo
nemoguće pohvatati svu simboliku i sve tragove (bar u prvom gledanju, a bilo je
to sasvim dovoljno) koju je unutra pobacao Strickland, no djelovalo mi je ipak
sve to previše razvučeno i nepotrebno nategnuto na dobra dva sata tijekom kojih
je bilo dosta teško cijelo vrijeme držati koncetraciju na traženoj razini.
Posve je očita Stricklandova namjera kritika
konzumerizma pošto glavna junakinja, razvedena bankovna službenica Sheila
(Marianne Jean - Baptiste), koja preko novinskih oglasa traži vezu, odlučuje
kupiti preskupu haljinu koja joj ustvari i ne treba. No, posve groteskna i
bizarna prodavačica u butiku koji izgleda kao prava mala trgovina užasa, uspije
je nagovoriti da se baci u tu nepredviđenu i nepotrebnu investiciju. Pokazat će
se na kraju da je ta crvena haljina bila pravo prokletstvo ne samo za Sheilu,
već i za sve ostale koji će potom doći u doticaj s njom, a ja sam si nekako
protumačio da nas sve ono nepotrebno i skupo na što bacamo novac zapravo
uništava i ubija. Velika je vjerojatnost da sam omašio ceo fudbal, no nije to
sada toliko ni bitno pošto se sva ta simbolika i parabola pomalo izgubila u
ovoj bizarnoj, arty, stiliziranoj, čak i pomalo kinky, a za moj ukus ipak
presporoj i tromoj Stricklandovoj stilskoj vježbi.
Primjedbe
Objavi komentar