Agnes Varda legendarna je francuska filmašica
čija je karijera trajala gotovo sedamdeset godina i koja je u proljeće 2019.
godine preminula s punih 90 godina. Umjetničku karijeru Varda je
započela kao fotografkinja, no vrlo brzo postala je jedna od centralnih figura
francuskog novog vala krajem 50-ih i 60-ih godina, a snimala je ona podjednako
i igrane i dokumentarne, kao i dugometražne i kratkometražne filmove.
"Sans toit ni loi" ili "Vagabond" kako je ova
post-novovalna drama nazvana za svjetsko tržište, vjerojatno je i njezin
najuspješniji i najpoznatiji film, koji joj je donio i Zlatnog lava u Veneciji.
Baš kao i u većini svojih filmova, Varda je i ovdje uspjela postići gotovo po
dokumentaristički realizam, ali kroz pomalo eksperimentalni i poetični stil.
Također, film je to u kojem se bavi svojim standardnim temama, poput položaja
žena u društvu, snimljen iz pomalo feminističkog kuta s jasim socijalnim
komentarom.
U središtu priče ovog filma mlada je lutalica
po imenu Mona (tada 18-godišnja Sandrine Bonnaire, koja je za ovu ulogu dobila
i nagradu Cesar za najbolju francusku glumicu godine i najmlađa je glumica
kojoj je to ikada uspjelo), koja se jedne zime samo pojavila u pokrajini na
jugu Francuske i sa šatorom se zaputila u skitnju. Odmah na samom početku
filma saznat ćemo kako se Mona smrznula, nakon čega u pseudodokumentarnom
stilu kreće istraga njezine smrti uz fokusiranje na ljude koji su je posljednji
vidjeli. Svi ti ljudi pričaju tako o svojim iskustvima s ovom misterioznom
djevojkom i kako su je upoznali, a preko fragmentarnih igranih segmenata
ulazimo dublje u njezinu priču i malo pomalo otkrivamo detalje tko je zapravo
bila ona. Vidimo kako je izgledao njezin put po unutrašnjosti Francuske, kako
se susretala sa sličnim lutalicama, družila sa svakakvim čudacima, radila u
vinogradima ili pomagala obitelji uzgajivača koza. Snimljen je ovaj film potpuno
nelinearnom tehnikom, a cijela će se priča na kraju potpuno zaokružiti i
završit će ondje gdje je i započela.
No,"Vagabond" ionako i nije jedan od
onih filmova u kojima je završetak toliko važan i bitan, tim više jer ga vidimo
odmah na početku, već je to film u kojem je daleko bitnije samo putovanje. Od
samog početka nam je jasno kako je Mona prava društvena otpadnica, koja se na
besciljno lutanje odlučila kako bi izbrisala i resetirala vlastiti identitet, a
u razgovoru s jednim od ljudi koje će putem susresti saznat ćemo i kako je ona
nekada radila u uredu u Parizu, no nije se osjećala dobro. Osjećala se
neslobodno, sputano i nije joj odgovarao takav stil života te je odlučila
ostaviti sve i lutati Francuskom, bez ikakve odgovornosti, preživljavajući od
nečije milostinje ili povremenih pomoćnih poslova. Je li njezin potez bio
pokušaj pronalaska nekakve iskonske slobode, eskapistička utopija ili
najobičniji hir i pokušaj bijega od problema s kojima se susreće moderni čovjek,
sve će se to također malo - pomalo razotkrivati. Isto tako, vidjet ćemo kako je
ova neshvaćena i divlja djevojka, koja hoda okolo u dronjcima sva odrpana i
prljava i užasno zaudara, automatski izazivala i predrasude kod svih onih koji
su je susretali.
Posebno je zanimljivo kako je svaka epizoda o
Moni ispričana iz perspektive druge osobe, odnosno nekog drugog muškarca ili
žene na kojeg je ona naletila tijekom svojih putešestvija i lutanja te hladne
zime. Svaki od tih ljudi ima neku neobičnu priču kako ju je upoznao i susreo,
kakva su mu bila iskustva s njom, a kad shvate da je nesretna djevojka
preminula, gotovo svi oni kao da i pomalo promijene mišljenje i postaju
empatičniji. Kao da im je nekako žao i krivo što joj nisu više pomogli dok su
imali priliku i što su na nju gledali kao na poremećenu odrpanku. Kako vrijeme
prolazi priča o Moni slaže se kao puzzle, kao pravi mali mozaik i što više
upoznajemo ljudi s kojima se ona susrela, stvara se i sve kompletnija slika o
njoj, a usput kao i da ona sama sve dublje i dublje tone u ludilo, što će je na
kraju / početku odvesti u smrt. Po narativnoj strukturi "Vagabond" bi
se možda najbolje mogao usporediti s legendarnim Wellesovim "Građaninom
Kaneom", filmom koji je i sama Varda istaknula kao svoj najveći uzor. No, isto
tako "Vagabond" je zapravo i potpuna inverzija Wellesovog
modernističkog remek-djela jer za razliku od starog, bogatog medijskog mogula
čijom smrću počinje film, ovdje imamo mladu, siromašnu djevojku koja nema svoj
Xanadu, već ona ne posjeduje apsolutno ništa i svoj mizerni život završila je u
jarku kraj puta.
Primjedbe
Objavi komentar