Štokholmski sindrom je izraz koji je danas
postao nekako uvriježen i ušao u standardnu upotrebu. Riječ je o sindromu
emocionalne veze i identifikacije žrtve s agresorom ili otmičarom, a naziv je dobio je po
pljački banke u Stockholmu 1973. godine. Upravo po toj apsurdnoj i naizgled
nemogućoj situaciji film je po vlastitom scenariju snimio kanadski režiser
Robert Budreau (Born to be Blue, biografski film o američkom jazz trubaču Chetu
Bakeru), koji je ponovno za glavnu ulogu angažirao Ethana Hawkea. Upravo je
Hawke pljačkaš za kojeg će se emocionalno vezati dvije djelatnice banke (Noomi
Rapace i Bea Santos) koje će on uzeti kao taoce. Bio je to događaj kakav se u
Švedskoj do tada nikada prije nije odigrao i bila je to talačka kriza koju je
pratio cijeli svijet, a odlučio je Budreau cijelu priču prikazati u stilu krimi
- komedije.
To zapravo i ne čudi jer bila je ova
situacija i više nego apsurdna, ne samo jer su se na kraju taoci solidarizirali
s otmičarima, već i iz razloga što je švedska policija bila prilično
nesposobna u rješavanju takvih situacija. S obzirom da nešto slično nisu
doživjeli, ne treba ih čak ni previše kriviti, nije to još bilo vrijeme kad su se na
redovnoj bazi štancali filmovi i serije o sličnim talačkim krizama i
policijskim pregovaračima iz kojih se može štošta naučiti. Daleko od toga da je
"Stockholm" nešto senzacionalno ili spektakularno i ne može se reći
da tema nije mogla biti i malo bolje obrađena i odrađena, no upravo taj pomalo
nonšalantni pristup zajedno s kvalitetnom glumačkom postavom, najviše pridonose
tome da je film konstantno zabavan, povremeno i duhovit. Ne pati
"Stockholm" na tempu, ta apsurdna i nadasve bizarna situacija
konstantno se produbljuje, no teško da će to biti film koji će se dulje
pamtiti.
Primjedbe
Objavi komentar