Mislim da je Albert Einstein jednom prilikom
rekao da samo svemir i ljudska glupost ne poznaju granice, a ja bih tu još
dodao i maštu Terryja Gilliama. Sa svijetom iz mašte jedinog Amerikanca među
montipajtonovcima (koji se u međuvremenu odrekao američkog državljanstva i
postao "naturalizirani" Britanac) rijetko što se može mjeriti, a
tragični junaci, epski gubitnici, u pravilu su bili njegovi najomiljeniji
likovi. U tu kategoriju svakako spada i fiktivni njemački plemić, barun
Münchausen, koji je doduše zasnovan prema stvarnoj osobi, nižem njemačkom
plemiću koji se na strani Rusije borio u ratovima s Osmanlijama. I stvarni
barun Münchausen je kasnije, dok je već ostario, volio začiniti svoje ratničke
priče i pustolovine, što je i navelo njemačkog pisca Rudolfa Raspea, da krajem
18. stoljeća napiše knjigu o njegovim pustolovinama. Danas je već na sam spomen
Münchausena svima jasno da je riječ o osobi iznimno razvijene mašte, da ne
kažem lažljivcu, a u medicini čak postoji i sindrom koji je nazvan prema
slavnom lažovu.
Već u prvim filmovima nakon "Letećeg
cirkusa Monty Phytona" Gilliam je pokazao da ga zanima fantazija i da je
nenadmašan u kreiranju izmišljenih svijetova, koji su često bili bizarni,
groteskni i u njima je parodirao stvarni svijet i ljude. Ovaj film zapravo je i
završni dio Gilliamove trilogije imaginacije koju je započeo s "Vremenskim
banditima" i nastavio s "Brazilom", a kroz sva tri ova filma provlači se ista
tema vječne borbe između fantazije i onoga što ljudi percepiraju kao realnost.
Sva tri filma su zapravo savršeni primjer filmskog eskapizma i bijega iz
stvarnog svijeta u kojima se susrećemo s problemima u svijet fantazije. U
"Time Bandits" taj ekspizam pratimo kroz oči djeteta, u
"Brazilu" kroz prizmu čovjeka u tridesetim godinama, a u
"Munchausenu" preko čovjeka u kasnijoj fazi života. Uz to, Gilliam je
oduvijek bio i iznimno subverzivan i situacije iz stvarnog svijeta i života
ljudi koji ga okružuju volio je preslikavati u svoje filmove te ironizirati i parodirati
stvarnost. Tako i ovdje u jednom trenutku imamo epizodu kad Munchausen i
njegova ekipa čudaka završe u podzemlju kod boga Vulkana, a prvi doticaj s
podzemljem je štrajk nižerangiranih podzemljaša koji traže povišicu i natežu se
sa šefom kolika će ona biti.
Okupio je ovdje Gilliam možda i najbolju
glumačku ekipu od svih filmova koje je snimao. Uz britanskog veterana i najveću
zvijezdu londonskih kazališta 50-ih Johna Nevillea, koji je utjelovio
Munchausena, tu su i "pajtonovac" Eric Idle, mlada Uma Thurman, Robin
Williams, Jonathan Pryce i Oliver Reed, a u jednoj manjoj ulozi pojavljuje se i
pjevač Sting. Iako je "Munchausen" zaslužio čak četiri nominacije za
Oscara, bio je ovaj film i prava tempirana bomba i flop na kino blagajnama jer
je na uloženih 46 milijuna dolara, koliko je na kraju koštala produkcija,
udvostručivši se s prvotno planiranih 23 milijuna, zaradio tek osam milijuna
dolara. No, bez obzira na sve, i ovo će ostati jedan od onih filmova koji nude
savršen uvid u jedinstveno Gilliamovo stvaralaštvo i totalno otkačeni svijet iz
njegove mašte.
Primjedbe
Objavi komentar