Slučaj Panama Papers jedan je od najvećih
korupcijskih skandala u modernoj povijesti i u travnju 2016. godine nakon
mjeseci i mjeseci istraživanja, konzorcij istraživačkih novinara paralelno je u
svim vodećim svjetskim medijima počeo objavljivati inkriminirajuće dokumente.
Svi ti dokumenti pokazivali su na koji način se u poreznim oazama putem
offshore i shell kompanija pere novac i zamračuju porezi. Iako je od tada prošlo
već dosta vremena, za sada su zbog svega toga nagrabusili tek neki više, manje
marginalni tipovi, a realno gledajući, puno toga nije se promijenilo. O ovom
slučaju postoji i dokumentarac "Panama Papers", gdje smo već saznali
da se sve to događalo u režiji panamskog odvjetničkog društva Mossack Fonseca.
Upravo su Jürgen Mossack (Gary Oldman) i Ramon Fonseca (Antonio Banderas) ne
samo glavni protagonisti ove crnohumorne krimi drame, već nas kao pripovjedači
vode kroz cijeli slučaj.
Vrlo brzo nakon što je Jake Bernstein, jedan
od članova novinarskog istraživačkog konzorcija koji se bavio ovim slučajem
napisao knjigu za koju je nagrađen i Pullitzerovom nagradom, za snimanje filma
zainteresirao se Steven Soderbergh. Nakon kratke pauze od snimanja filmova, Soderberg
je opet uletio u pomalo nenormalan ritam od barem dva filma (ili serije)
godišnje, a ta potreba ili poriv da što više toga snimi u što kraćem roku, nažalost se
osjeti i u filmu "The Laundromat", koji je napravio u produkciji
Netflixa. Nažalost, upravo je Soderbergh, skupa sa svojim čestim scenarističkim
suradnikom Scottom Z. Burnsom (radili su skupa ranije na filmovima The
Informant!, Side Effects i Contagion), ovom i više nego zanimljivom i zahvalnom
predlošku napravio nevjerojatnu medvjeđu uslugu. Još uvijek mi nije jasno kako
je jedan vrstan redatelj što Soderberg u svakom slučaju jest (sjetimo se samo
Oceanovih 11, Traffica, Erin Brockovich ili Seksa, laži i videovrpci) mogao
napraviti jedan ovako konfuzan, nepovezan i dramaturški potpuno razbarušen film
koji je zapravo jako teško nazvati uopće filmom.
Skačemo stalno ovdje iz jedne u drugu priču,
koje doduše povezuju Mossack i Fonseca, prilično iritantni dvojac koji samo što ne iskače iz paštete, a
sve ono što je Adam McKay savršeno uspio postići u filmu "The Big
Short" u "Praonici" gotovo uopće ne funkcionira. Dok je McKay
sjajno uspio spojiti edukativnost, koja nije nimalo štetila priči, već ju je,
štoviše, produbljivala i publici je nudila savršen uvid u problematiku globalne
krize 2008. godine, ovdje mnogo ne štima. Pokušao je Soderbergh, baš kao i
McKay, biti farsičan i ironičan, no problem je što onima koji već ponešto znaju
o ovoj aferi tu neće biti ništa novoga, dok oni koji unaprijed ne znaju što se
to događalo s papirima iz Paname, puno toga neće biti jasno ni nakon ovog filma.
Šteta, jer propuštena je ovdje velika prilika i Soderbergh je mogao i morao
napraviti puno, puno bolji film jer ovdje smo dobili tek svojevrsni
aktivistički pamflet odnosno statement u kojem kao da je jedini cilj autora
educirati gledatelje i približiti im ovaj skandal.
Okupio je Soderbergh ovdje zbilja impresivnu
glumačku ekipu, koju predvodi Meryl Streep. Ona je penzionerka Ellen Martin,
koja nakon nesreće u kojoj joj je poginuo muž počinje istraživati sustav lažnih
osiguranja koje osiguravajuće kuće prodaju jedna drugoj. Ispostavit će se da
osiguravajuća kuća koja joj je trebala isplatiti odštetu za gubitak muža vodi
prema Panami, gdje Mossack i Fonseca vode tvrtku koja bogatim klijentima pruže
offshore usluge i stvara shell kompanije. Potom upoznajemo i afričkog tajkuna
koji šutnju kćeri nakon što ga ona uhvati u klinču s njezinom cimericom
pokušava kupiti poklonom u vidu offshore kompanije koja će se pokazati potpuno
bezvrijednom. Selimo i u Meksiko jer su vođe kokainskih kartela također među
uvaženijim klijentima Mossack Fonsece, a kako bi to prošlo bez izleta u Kinu,
gdje će supruga važnog člana Politbiroa organizirati sastanak s britanskim
odvjetnikom specijaliziranim za pranje love.
Uz sve navedene glumce pojavljuju se ovdje i Sharon
Stone, David Schwimmer, James Cromwell, Matthias Schoenaerts, Will Forte,
Jeffrey Wrihgt i još mnoga druga poznata lica, no ništa od toga nije uspjelo
spasiti ovaj film od prosječnosti. I prije gledanja "The Laundromata"
valjda nam je svima bilo jasno da gramzivost ne poznaje granice i da je pohlepa
pokretačka snaga današnjeg crony kapitalizma. Imam dojam i kao da se previše
toga pokušalo, a nažalost i uspjelo natrpati u film od 90 minuta, a na taj se
način postigao samo kontraefekt. Soderbergh kao da se potpuno pogubio u toj
šumi informacija i čini mi se kao da je sve to napravljeno
previše brzopleto. Kao da je jedini cilj bio da se film što prije snimi i da što
prije završi na platformi za gledanje, a što će biti s filmom i kakav će biti,
potpuno se zanemarilo.
Primjedbe
Objavi komentar