Ratni spektakli
spadaju u žanr koji ionako preferiram i filmovi su to koje ću uvijek sa
zadovoljstvom pogledati, no Sam Mendes, Roger Deakins i ostatak ekipe sa
"1917." uspjeli su pomaknuti granice. Ova nevjerojatna priča iz Prvog
svjetskog rata momentalno mi je ušla (barem) u TOP 5 najboljih ratnih filmova
svih vremena i vjerujem da neću pogriješiti ako ovaj film proglasim možda i
najboljim ratnim filmom snimljenim u 21. stoljeću i najboljim (anti)ratnim
filmom još od Spielbergovog "Spašavanja vojnika Ryana" i Mallickove
"Tanke crvene linije". U odnosu na Drugi svjetski rat, čak i
Vijetnamski rat, Prvi je rat oduvijek nekako bio zanemaren kad je film u
pitanju i dok bismo bez problema mogli nabrojati desetke filmove smještene u
četrdesete ili šezdesete / sedamdesete kad se vodio Vijetnamski rat, zapravo
jedini film koji mi pada na pamet kada se spomene Prvi svjetski rat je
Kubrickov "Paths of Glory". Filmom Sama Mendesa, koji očito svakih 20
godina snimi jedno remek-djelo (1999. je njegov "American Beauty" ili
"Vrtlog života" kako je taj film preveden u nas, dobio Oscara za
najbolji film, a on je za svoj privijenac zaslužio Oscara za najbolju režiju),
a sada je nominiran za čak tri Oscara - za najbolji film, režiju i scenarij.
Sveukupno je
"1917." nominirana za deset Oscara (ostale nominacije otpadaju na
tehničke kategorije, među kojima je i ona za senzacionalnu kameru Rogera
Deakinsa, kojem se nakon "Blade Runner 2049" smiješi još jedan zlatni
kipić jer stvarno ne znam što bi se moralo dogoditi da mu netko preotme
nagradu), već je osvojila Zlatne globuse za najbolji film - dramu i režiju, ima
devet nominacija za Baftu, a broj nagrada koje je već do sada osvojio ovaj film
gotovo je nemoguće pobrojati. U svakom slučaju ovo je jedan od onih filmova
koji se definitivno isplate, ma zapravo moraju pogledati na velikom platnu u
kinu jer teško je takav dojam očekivati na malom ekranu kod kuće ili nedajbože
laptopu, a radnju je Mendes bazirao na priči svog djeda Alfreda (kojem je i
posvetio film), britanskog vojnika u I svjetskom ratu.
I što je
najbolje od svega, priča je ovdje krajnje jednostavna. Travanj je 1917. godine
i Nijemci s jedne te Britanci i ostali saveznici s druge, duboko su ukopani u
rovovima u sjevernoj Francuskoj. Gotovo tri godine linija fronta se uopće nije
pomicala, kraj rata se još ni izbliza ne nazire, a bez obzira što vojnici s
obje strane ginu poput muha, suludi juriši s obje strane izmijenjuju se
redovitim ritmom. No, njemačka vojska iznenada je napustila svoje rovove, a
odred od 1600 britanskih vojnika krenuo je za njima, nadajući se kako će ih
uništiti i odnijeti možda i odlučujuću pobjedu. Napad na njemačke položaje
predviđen je sljedećeg dana u zoru, ali vrhovni zapovjednik britanskih snaga
general Erinmore (Colin Firth) dobiva najsvježije informacije i avionske snimke
iz kojih je očito kako Nijemci spremaju klopku.
Iako je do
planiranog napada ostalo još jako malo vremena, general će angažirati dva mlada
britanska vojnika, Schofielda (George Mackay) i Blakea (Dean - Charles Chapman)
da se za zapovijed o obustavi napada preko ničije zemlje pokušaju probiti do
brigade koja sprema napad pošto su telefonske linije presječene i druga opcija
ne postoji. Mladi vojnici će se preko rovova, podzemnih hodnika, ničije zemlje,
miniranih polja, razrušenih gradova i svih ostalih opasnosti baciti tako u
utrku s vremenom i pokušat će do svojih suboraca stići do zore, a sve ono što
će ovi mladići doživjeti gotovo je nemoguće opisati. Kako bi se postigla što
veća uvjerljivost i autentičnost i kako bi gledatelj dobio dojam da se i sam
nalazi u nekom od rovova sa Schofieldom i Blakeom koji su zapravo jedini bitni
likovi, dok su svi ostali svedeni na epizode od maksimalno dvije ili tri
minute, Mendes i Deakins odlučili su film snimiti na način da izgleda kao da je
nastao u jednom neprekinutom kadrom. Gdje god idu Scofield i Blake kamera ih
neprekidno prati, a iako je jasno da je ovakav raskošni ratni spektakl
jednostavno bilo nemoguće doista snimiti u jednom, jedinom kadru, gledatelj ima
dojam da se snimanje zaista ne prekida.
Produkcijski
je sve ovdje dovedeno do savršenstva, a gledatelj samo što nema dojam da smrad
svih tih raspadnutih lešina ljudi i životinja za stvarno i može osjetiti. Ovo
je jedan od najmaestralnije režiranih i snimljenih filmova i trebalo je tu stvarno
ne samo puno talenta, vizije i iskustva, već i proba u kojima je sve dotjerano
do savršenstva. U tome se u svakom slučaju uspjelo, a ono što dodatno
oduševljava je što se ovdje iznimno pazilo na svaki i najmanji detalj. Za
potrebe snimanja iskopani su kilometri i kilometri rovova, angažirane su na
tisuće statista i apsolutno sve u "1917." izgleda savršeno. Riječ je
o ostvarenju s kojim je teško bilo što drugo usporediti i koje nudi
nevjerojatno i intenzivno iskustvo te prikaz načina ratovanja otprije stotinjak
godina kao rijetko koji film.
No, ovo zapravo i nije klasični ratni film jer u ovoj nevjerojatnoj, uzbudljivoj, intenzivnoj i šokantnoj priči zapravo pratimo sudbinu vojnika koji ne žele ubijati druge ljude. I Blake i Schofield i svi ostali likovi koje ćemo negdje usput susresti i upoznati, potpuno su svjesni svog besmisla ovog bespoštednog rata i potpuno im je jasno kako su oni samo topovsko meso u nečijoj šahovskoj igri. "1917." definitivno nije jedan od onih ratnih filmova u kojima se veliča i slavi sva ta destrukcija i svo to ludilo, već je to film o spašavanju života i žrtvi koju su pojedinci bili spremni iznijeti ne kako bi oduzeli nečiji život, već spasili brojne živote. Mendesov film prije bi se moglo okarakterizirati kao antiratni, a ne ratni film i ovakvih impresivnih ostvarenja u kojem se na savršen način prikazuje sav taj besmisao ratovanja potrebno je što više. Čista desetka i film koji uz korejskog "Parazita" po mom skromnom mišljenju zaslužuje epitet najboljeg filma snimljenog u 2019. godini.
Primjedbe
Objavi komentar