Lik i djelo Freda Rogersa čovjeka koji bismo
najbolje mogli opisati kao američkog Branka Kockicu upoznao sam preko
biografskog dokumentarnog filma iz 2018. godine "Won't You Be My
Neighbour?". Bio je to čovjek koji je desetljećima vodio najpopularniju
američku televizijsku emisiju za djecu i koji je cijeli svoj život posvetio
djeci, a starim Fredom odlučila se pozabaviti i sve bolja američka filmašica
Marielle Heller (Can You Ever Forgive Me?). I nije ovo klasični biografski film
(sva sreća!), već u ovoj emotivnoj i humanističkoj drami sa snažnom porukom
pomirenja i oprosta pratimo odnos između Rogersa (Tom Hanks je za ovu ulogu
nakon punih 19 godina i "Brodoloma života" zaslužio novu nominaciju
za Oscara, ovaj puta za sporednu ulogu) i novinara Lloyda Vogela (Matthew
Rhys).
Snimljen je ovaj film prema članku o Rogersu
koji je u magazinu Esquire objavio novinar Tom Junod po kojem je i zamišljen
Vogelov lik, a radnja se zbiva krajem 90-ih godina, potkraj Rogersovog života.
Vogel je tek nedavno zaposlen kao istraživački novinar u Esquireu, a bez obzira
što je nedavno dobio prvo dijete, on je jedan od onih iznimno ciničnih,
čangrizavih tipova koji mrzi cijeli svijet i sve oko sebe i u svemu i svima
traži i vidi nešto loše. Baš takvom tipu urednica će dati zadatak da napravi
reportažu o Rogersu, čovjeku koji je valjda najveće oličenje dobrote,
humanizma, poštenja, empatije i ljubavi. Naravno da će prva novinarova reakcija
na poznato televizijsko lice biti da sve to mora biti samo gluma i maska jer
nitko zapravo ne može biti takav čovjek cijelo vrijeme. Praktički odmah na
startu ćemo saznati i zbog čega je Vogel takav, posebno iz njegovog odnosa s
ocem (Chris Cooper), koji je njega i sestru ostavio kao djecu u trenutku dok im
je mama umirala.
Sve to je od Vogela stvorilo čovjeka punog
bijesa, srdžbe, ljutnje, koji sve stalno drži i kuha u sebi i strahuje da će se
pretvoriti u istog čovjeka kao što je njegov otac. No, iako u početku nevoljko,
gospodin Rogers i njemu će se polako početi uvlačiti pod kožu, utjecati na
njega, navesti ga da se uhvati u koštac sa životom, strahovima i frustracijama
i jednostavno postane bolji čovjek. Iako će možda na prvu sve ovo zvučati
patetično, uspjela je dobrim dijelom ova drama izbjeći upadanje u pretjeranu
patetiku, sentimentalnost i melodramatičnost, iako je jasno da je ovo jedan od
onih filmova koji igra na karte emocija. I to jako dobro i pametno, fino je to
Heller režirala i dozirala tako da su s razlogom mnogi primijetili da je ovaj
film, baš kao i dugogodišnja Rogersova emisija koja je sve inspirirala, sa
snažnom porukom o prihvaćanju i shvaćanju drugih, ali i samih sebe. I Hanksov
nastup djeluje ovdje nekako umirujuće i ovaj humanistički, emotivni i topao
film jedan je od onih zapravo feel-good filmova kojima na kraju ne mogu pronaću
ozbiljniju zamjerku, koliko god se trudio.
Primjedbe
Objavi komentar