Rus Viktor Kosakovski ima status jednog od
najboljih i najpoznatijih autora umjetničkih dokumentaraca današnjice i redatelj je to koji je
sa svojim opservacijskim, esejističkim dokumentarcima već godinama redoviti
gost najuglednijih svjetskih festivala. Dva njegova filma bila su nominirana i
za europski dokumentarac godine, a i filmom premijerno prikazanim izvan
konkurencije u Veneciji, potvrdio je Kosakovski da je i dalje jedan od vodećih
dokumentarnih poetičara. "Aquarela" je još jedan u nizu opservacijskih,
esejističkih, umjetničkih i vizualno nenadmašnih dokumentaraca, a Kosakovski je
ovaj puta film posvetio vodi i ledu. Gledajući ovaj film čovjeku postaje potpuno
jasno koliko je malen i nebitan u odnosu na sile prirode i jednostavno je
nemoguće ne osjetiti neko strahopoštovanje prema prirodnim silama koje oblikuju
svijet oko nas.
Bez ikakvog komentara, samo snimajući
situacije oko sebe i to na nekim najekstremnijim mjestima na kugli zemaljskoj,
Kosakovski gledatelju prepušta da sam stvori dojam o onome što je vidio i nudi
ovaj film dosta toga za promišljanje. Ljudi koje i vidimo u
"Aquareli" tek su epizodisti i služe da bismo se podsjetili kako smo
nemoćni i bespomoćni u konfliktu s prirodom, ovaj puta s vodom i ledom. Prvi
dio filma, meni ujedno i daleko najzanimljiviji, snimio je Kosakovski na
zaleđenom jezeru u Sibiru. Iako led više nije toliko čvrst, lokalci se i dalje
voze po njemu, a svako malo neki od tih teških, masivnih Volgi, UAZ-a i sličnih
motoriziranih relikata propada kroz led u vodu, skupa s ljudima koji su unutra.
No, tu je zato ekipa koja zadužena za spašavanje takvih, koji pokušavaju
razbiti led kako bi izvukli aute, svako malo i sami propadajući u ledenu vodu.
Već u ovom prilično šokantnom, čak i uznemirujućem uvodu za koji je gotovo nemoguće vjerovati da ga je netko imao hrabrosti snimati, vidimo kolika može
biti i destruktivna moć vode, a tek kasnije ćemo dobiti još veću sliku.
I glazba je tu sugestivna te zvuci poznatog
finskog čelo-metal benda Apocalyptice samo potenciraju svu tu misterioznost i
moć, a nakon Sibira selimo negdje na Grenland gdje pratimo kako se tope
ledenjaci i kako led nestaje u moru. Idemo i u Ameriku i vidimo kako je
izgledao Miami nakon što je ondje prije nekoliko godina ondje prošao uragan
Irma ili što se to dogodilo kad je popustila brana u Kaliforniji. Djeluje sve
to moćno i vizualno savršeno, no u mom slučaju česta je situacija da mi u
ovakvim opservacijskim dokumentarcima koji znaju trajati i po sat i pol ili dva
(ovaj traje nešto manje od 90 minuta) sve to postane pomalo zamorno. Teško mi
je održavati koncetraciju toliko vrijeme, a takav je nakon nekog vremena bio
slučaj i s "Aquarelom", koju bih svakako preporučio svima koji vole
esejističke i vizualno upečatljive dokumentarce.
Primjedbe
Objavi komentar