U Brazilu nekoliko godina u
budućnosti, u svijetu u kojem se egzekucije osuđenih kriminalaca iz Sao Paula,
Rio de Janeira i ostalih gradova, prenose uživo na televiziji, mlada žena po
imenu Teresa vraća se u svoj rodni gradić Bacurau. Putuje Teresa ondje kako bi
prisustvovala sprovodu svoje bake, a u Bacurau je u cisterni vozi čovjek koji
ovaj čudni i izolirani gradić opskrbljuje pitkom vodom. Već na putu tamo je
posve jasno da nešto tu ne valja jer po cesti su rasuti lijesovi, a cisterna
preko njih prelazi i drobi ih kao da su ljuske od oraha. Kada stignu oni u
Bacurau, shvaćamo zašto se stanovnicima voda vozi u cisterni. Oni su u sukobu s
lokalnim šerifom koji im je zabranio korištenje vode iz obližnjeg crpilišta.
Čim Teresa i vozač stignu u Bacurau, pod jezik će dobiti nekakvu tableticu. Sve
ondje djeluje jako čudno, gradić izgleda kao da je zapeo stotinjak godina u
prošlosti, središte mjesta je povijesni muzej Bacuraua, a prvi ozbiljniji
incident će nastati na sprovodu Teresine bake, kada liječnica Domingas
(brazilska veteranka Sonia Braga) napravi scenu.
Nakon tog trenutka stvari će postajati sve
čudnije i čudnije jer nestat će signala za mobitele, a grad će nestati s mapa i
GPS-a, kao da uopće ne postoji. Tome će se nadovezati i dolazak misterioznih
stranih turista, koji će na krosericama stići u grad, a ubrzo ćemo saznati da
su ti turisti zapravo do zuba naoružani plaćenici koji imaju zadatak potamaniti
cijeli grad. Te iznimno bizarne strane manijake prevodi stariji Nijemac po
imenu Michael, kojeg igra Udo Kier, a koji su razlozi zašto su se oni okomili
upravo na Bacurau, gradić koji djeluje da u njemu nema baš ništa značajnog i
zanimljivog, posve su nejasni i nerazumljivi. Puno toga je nejasno i
nerazumljivo u ovom zbilja čudnom, bizarnom filmu koji od samog početka djeluje
potpuno ludo i neobično, nadrealno i groteskno, no to je tek uvertira za ono
što slijedi.
Uskoro će se Bacurau pretvoriti u suludu
kombinaciju slashera i westerna, kao neka zbilja čudna halucinacija koja kao da
je ispala iz svijeta Alejandra Jodorowskog. Ima tu i jako, jako puno subverzije
jer posve je očito na što su autori, Kleber Mendonca Filho (jako dobri Aquarius
otprije nekoliko godina) i Juliano Dornelles ciljali s ovim čudnim filmom koji
od početka do kraja u gledatelju izaziva nevjerojatnu zbunjenost i nelagodu s
bezbroj znakova pitanja iznad glave. Kakvo je to misteriozno mjesto, što se to
tamo zapravo događa i tko su uopće ti ljudi koji ondje žive, zašto oni nekome
smetaju, od kuda sad ovi ubilački manijaci koji su ih došli potamaniti, ima tu
bezbroj pitanja. Glavni odgovor mogao bi biti zasigurno da je sve to glasna i
brutalna satira na društveno - političku situaciju u kojoj se zatekla njihova
zemlja otkako je za predsjednika izabran ultradesničarski podržavatelj vojne
hunte Jair Bolsonaro.
Pomalo me priča o Bacurauu i ljudima koji
ondje žive podsjetila i na situaciju iz knjige Maria Vargasa Llose "Rat za
kraj svijeta", povijesnog romana smještenog u Brazil potkraj 19. stoljeća.
Po istinitim događajima Llosa je napisao pravi tolstojevski roman o obračunu
između brazilske države i vladajućih veleposjednika s komunom na sjeveru zemlje
koju su uglavnom činili bivši robijaši, odbjegli robovi i ostali siromasi, a
vodio ju je karizmatik Antonio Conselheiro. I ta je zajednica uspjela postići
neku vrstu samoodrživosti, no svejedno to nije spriječilo vlastodršce da ih
masakriraju i zbrišu s lica zemlje. Tako nekako mi je djelovao i Bacurau,
izolirani gradić u kojem se uglavnom nastanilo stanovništvo koje nije bijelo, a
u lov na njih krenuli su bijelci sa svih strana svijeta.
Na trenutke me ovaj čudni film podsjetio i na
Kurosawinih "Sedam samuraja" pošto će i stanovnici Bacuraua zaštitu
od dobro naoružane gamadi potražiti od ljudi koji se znaju braniti, kao i na
špageti westerne Sergija Leonea. Samo s puno, puno više krvi i nasilja, koje će
krenuti potpuno neočekivano i na taj način izazvati još veći šok i iznenađenje.
U svakom slučaju ovaj se film najbolje može iščitati kao uvrnutu i subverzivnu
parabolu na stanje u kojem se brazilsko društvo našlo pod vodstvom tipa iza
kojeg stoji krupni kapital i moćne korporacije i koji je krenuo u obračun s
najsiromašnijim i najobespravljenijim dijelom populacije, gramzivo pokušavajući
urušiti ono što se gradilo od završetka vladavine vojne hunte u Brazilu
početkom osamdesetih. Simbolizira li taj čudni gradić Bacurau zapravo Brazil
kojeg pokušavaju uništiti i masakrirati domaći moćnici zajedno s inozemnim
ubojicama, najbolje bi bilo pitati scenarističko - redateljski dvojac, no lako
je pretpostaviti da im Bolsanaro baš i nije omiljen tip.
Premijerno je "Bacurau" prikazan u
službenom programu festivala u Cannesu 2019. godine, a Mendonca Filho i
Dornelles su s autoricom filma "Les Miserables" podijelili treću po
važnosti nagradu nakon Zlatne palme i velike nagrade žirija. Dobio je
"Bacarau" u Cannesu nagradu žirija, što samo dodatno potvrđuje da je
ovo jedan zaista izuzetan film. Film s kojim treba imati strpljenja jer sto
posto sam siguran da će na mnoge koji se odluče na njegovo gledanje sve to
djelovati prilično zbunjujuće i čudno, baš kao što je djelovalo i na mene
samoga. No, ovaj jako, jako, jako čudan film, koji kreće kao nekakva etno -
antropološka drama snimljena u dokumentarnom filmu, a pretvorit će se u totalno
ludilo na samoj granici horora i najgore noćne more, na kraju ima itekako
smisla. Uz to je i snimljeno na zbilja izuzetan način, subverzivna je to krvava
satira / fantazija u kojoj se ruše granice između žanrova, koja gledatelja
svojom misterioznošću i načinom na koji je izvedena gledatelja uvuče unutra i
bez obzira što mu gotovo ništa dobrim dijelom nije jasno, jednostavno ne može
prestati gledati ovaj film.
Primjedbe
Objavi komentar