HARRIET (2019,SAD) - 4/10

Malo je reći da sam ostao neugodno iznenađen, čak blago šokiran gledajući ovu povijesnu biografsku dramu smještenu u Ameriku sredinom 19. stoljeća u kojoj pratimo sudbinu odbjegle robinje Harriet Tubman. Nažalost, ova iznimno zanimljiva osoba, žena koja je nekoliko godina uoči američkog građanskog rata uspjela pobjeći s farme na kojoj je bila rob nešto sjevernije u Boston pa se potom posvetila oslobađanju drugih robova, zaslužila je daleko kvalitetniji film. Gledajući ovu strahotu na trenutke sam imao dojam da gledam pojedine epizode Vrdoljakovog horora koji se odaziva na ime «General», jednostavno je toliko ova povijesna drama loša. Jedino što ovdje zaslužuje prolaznu ocjenu su fotografija, produkcijski dizajn, scenografija i donekle glavna glumica Cynthia Erivo, a sve ostalo je zaista zapanjujuće loše, još ispod razine poslijepodnevnog TV filma na Hallmarku.

Daleko najveći problem ovdje je bio scenarij i potpuno neuvjerljivi dijalozi za koje je u pojedinim trenucima bilo prilično teško povjerovati da ih netko zaista izgovara. Praktički svi likovi su napravljeni nevjerojatno plošno i jednodimenzionalno, a to se čak odnosi i na glavnu junakinju. Tu je i posve neinventivna i šablonska režija nekadašnje glumice koja je postala režiserka s očiglednim aktivističkim sklonostima Kasi Lemmons. Čak mi je i glazba poznatog američkog jazz trubača i kompozitora Terencea Blancharda bila nekako neprikladna za sve ovo, a na sve se nadovezala potpuno neuvjerljiva, na trenutke čak i nakaradna gluma. No, na tome što često djeluju kao diletanti praktički svi koji se pojavljuju u filmu ponajprije mogu zahvaliti režiserki jer ne kaže se uzalud da je glumac obično onoliko dobar koliko je dobar režiser.

I bez obzira što je ovaj film čak i sasvim dobro prošao na kino blagajnama (zarada od 43 milijuna na uloženih 17) i na dvije nominacije za Oscara (uz Erivo je nominirana i najbolja originalna pjesma u filmu), teško će se ovaj film pamtiti po dobrom. Posve je jasno da je Lemmons imala velike pretenzije i da je imala veliku potrebu svijetu predstaviti priču o ovoj jako zanimljivoj ženi, no imam dojam da je ovo bio jedan od onih slučajeva kada su želja za aktivizmom i potreba da se iznese poruka potpuno zasjenili sve. Kao da se zaboravili da se radi o filmu koji bi ipak trebao imati neku glavu i rep, estetiku, uvjerljivost i svaki put kada pomislim na ovaj film teško mi je povjerovati da jedna relativno skupa i raskošna holivudska produkcija može ispasti baš tako nevjerojatno loše. Iako je posve očito kako se ovdje pokušao primijeniti uspješni recept "12 godina ropstva" Stevea McQueena, nije se to uspjelo dobaciti daleko.

Naravno, ovo je samo moje mišljenje i baš kao što je uvijek slučaj, ne znači to nužno da treba "Harriet" zaobilaziti u širokom luku jer jasno da su ukusi različiti i sasvim je normalno da ono što je meni izvanredno nekom drugom bude užasno i obrnuto. Inače, priča se ovdje proteže kroz gotovo četvrt stoljeća, a Harriet upoznajemo 1840. godine pod imenom Minty Ross, robinju na farmi u tada robovlasničkoj državi Marylandu. Bez obzira što je udana ona za oslobođenog roba, Minty je i dalje vlasništvo svojh gazda, prvo starog pa mladog farmera Brodessa. Uskoro će ona ipak uspjeti pobjeći s farme ostavivši i svog muža i cijelu obitelj te će se nakon prave odiseje konačno smjestiti u Bostonu, tada možda i najnaprednijem američkom gradu gdje su crnci bili slobodni ljudi. No, nije joj vrag dao mira i nakon što je Minty promijenila ime u Harriet odlučila je ona pomoći i spasiti iz ropstva ne samo članove svoje obitelji, već i brojne druge znane i neznane sunarodnjake.

IMDB LINK