HONEYLAND (2019,MAK) - 9/10

Odmah nakon što je premijerno prikazan na festivalu u Sundanceu, gdje je pokupio sve nagrade koje jedan dokumentarac može pokupiti, bilo je jasno da je makedonski dvojac Tamara Kotevska - Ljubomir Stefanov, kojima je ovo bio i debitantski dugometražni film, snimio nešto posebno. Potvrdilo se to i brojnim nagradama praktički na svim festivalima gdje je "Medena zemlja" prikazana, nominacijom za europski dokumentarac godine i brojnim nominacijama i nagradama u izboru za najbolji dokumentarac prikazan u 2019. godini, na kraju i nominacijama za Oscara i u kategoriji najboljeg dokumentarca i najboljeg stranog filma. Ovaj je umjetnički, opservacijski dokumentarac zapravo i priča o svijetu koji nam je ustvari toliko blizu, a nismo bili ni svjesni da postoji i priča o svijetu koji nestaje. Kotevska i Stefanov krenuli su snimati dokumentarac o 50-godišnjoj Hatidze, koja s umirućom majkom živi u napuštenom planinskom selu negdje na sjeveru Makedonije i bavi se tradicionalnim pčelarstvom.

To tradicionalno pčelarstvo podrazumijeva stari način skupljanja meda od divljih pčela i pčela koje se ne uzgajaju u košnicama, već obitavaju negdje u prirodi i vjerojatno je ova žena podrijetlom iz Turske jedna od rijetkih osoba u Europi koja se bavi takvom proizvodnjom meda. Već u prvoj sceni, jednoj od onih koja odmah u startu kupi publiku, Hatidze se poput divokoze pentra po nekakvim planinama kako bi došla do mjesta gdje žive divlje pčele. Pola meda za mene, pola za pčele, načelo je kojim se ova žena oduvijek vodila, a iako je njezin način života teško zamisliv za bilo kojeg modernog čovjeka, čini se da je ona uspjela pronaći svoj mir i da je takav život u balansu s prirodom nešto posve normalno za nju. No, srećom za autore, a nesrećom za Hatidze, u njezino susjedstvo doselila se obitelj iz najgore noćne more, ekipa nomada koja i izgleda i ponaša se kao da je ispala iz Kusturicinih filmova i ovaj u startu mali, intimni portret žene izvan margine društva, pretvorio se u nešto daleko, daleko veće.

Snimanje "Honeylanda" trajalo je čak tri godine i ovo je jedan od onih filmova u kojima su autori samo kamerom bilježili svijet ispred sebe, bez i najmanje intervencije. Fotografija je ovdje ne čudesna, već posve zapanjujuća i krajolici su to koji oduzimaju dah, a priča koju nam je predstavilo ovo dvoje makedonskih dokumentarista može se promatrati i kao parabola na današnje društvo i svijet u kojem neki iskorištavaju prirodne resurse i odlaze, a neki su tu da bi ostali i nakon što ovi prethodni cijeli svijet pretvore u kaos. A kada u Hatidzeino susjedsvo doseli nomadski stočar Husein sa svojom obitelji i s mnogobrojnom djecom za koju valjda ni ne zna kako se zovu, sve će se pretvoriti u kaos. Kako izgleda život ove obitelji na trenutke je zbilja nemoguće vjerovati i djeluje sve to posve šokantno, nadrealno, kao da je posve nemoguće da postoje ljudi koji tako žive, barem u Europi. Izgleda ovaj film maestralno i perfektno autori balansiraju mir i sklad u skromnosti koji je postigla Hatidze s Huseinom, čovjekom kojeg se i ne može gledati kao na negativca, već je to tip koji je zaglavio u dugovima i s puno usta za hraniti. "Honeyland" je jedan od onih dokumentaraca koji u sebi skriva toliko mudrosti i toliko istine i koji je s razlogom oduševio svjetsku publiku i kritiku. 

IMDB LINK