Odmah nakon što je premijerno prikazan na
festivalu u Sundanceu, gdje je pokupio sve nagrade koje jedan dokumentarac može
pokupiti, bilo je jasno da je makedonski dvojac Tamara Kotevska - Ljubomir
Stefanov, kojima je ovo bio i debitantski dugometražni film, snimio nešto
posebno. Potvrdilo se to i brojnim nagradama praktički na svim festivalima gdje
je "Medena zemlja" prikazana, nominacijom za europski dokumentarac
godine i brojnim nominacijama i nagradama u izboru za najbolji dokumentarac
prikazan u 2019. godini, na kraju i nominacijama za Oscara i u kategoriji najboljeg dokumentarca i najboljeg stranog filma. Ovaj je umjetnički, opservacijski dokumentarac zapravo
i priča o svijetu koji nam je ustvari toliko blizu, a nismo bili ni svjesni da
postoji i priča o svijetu koji nestaje. Kotevska i Stefanov krenuli su snimati
dokumentarac o 50-godišnjoj Hatidze, koja s umirućom majkom živi u
napuštenom planinskom selu negdje na sjeveru Makedonije i bavi se
tradicionalnim pčelarstvom.
To tradicionalno pčelarstvo podrazumijeva
stari način skupljanja meda od divljih pčela i pčela koje se ne uzgajaju u
košnicama, već obitavaju negdje u prirodi i vjerojatno je ova žena podrijetlom
iz Turske jedna od rijetkih osoba u Europi koja se bavi takvom proizvodnjom
meda. Već u prvoj sceni, jednoj od onih koja odmah u startu kupi publiku,
Hatidze se poput divokoze pentra po nekakvim planinama kako bi došla do mjesta
gdje žive divlje pčele. Pola meda za mene, pola za pčele, načelo je kojim se
ova žena oduvijek vodila, a iako je njezin način života teško zamisliv za bilo
kojeg modernog čovjeka, čini se da je ona uspjela pronaći svoj mir i da je
takav život u balansu s prirodom nešto posve normalno za nju. No, srećom za autore, a
nesrećom za Hatidze, u njezino susjedstvo doselila se obitelj iz najgore noćne
more, ekipa nomada koja i izgleda i ponaša se kao da je ispala iz Kusturicinih
filmova i ovaj u startu mali, intimni portret žene izvan margine društva,
pretvorio se u nešto daleko, daleko veće.
Snimanje "Honeylanda" trajalo je čak
tri godine i ovo je jedan od onih filmova u kojima su autori samo kamerom
bilježili svijet ispred sebe, bez i najmanje intervencije. Fotografija je ovdje
ne čudesna, već posve zapanjujuća i krajolici su to koji oduzimaju dah, a priča
koju nam je predstavilo ovo dvoje makedonskih dokumentarista može se promatrati
i kao parabola na današnje društvo i svijet u kojem neki iskorištavaju prirodne
resurse i odlaze, a neki su tu da bi ostali i nakon što ovi prethodni cijeli
svijet pretvore u kaos. A kada u Hatidzeino susjedsvo doseli nomadski stočar
Husein sa svojom obitelji i s mnogobrojnom djecom za koju valjda ni ne zna kako
se zovu, sve će se pretvoriti u kaos. Kako izgleda život ove obitelji na
trenutke je zbilja nemoguće vjerovati i djeluje sve to posve šokantno,
nadrealno, kao da je posve nemoguće da postoje ljudi koji tako žive, barem u
Europi. Izgleda ovaj film maestralno i perfektno autori balansiraju mir i sklad
u skromnosti koji je postigla Hatidze s Huseinom, čovjekom kojeg se i ne može
gledati kao na negativca, već je to tip koji je zaglavio u dugovima i s puno
usta za hraniti. "Honeyland" je jedan od onih dokumentaraca koji u
sebi skriva toliko mudrosti i toliko istine i koji je s razlogom oduševio
svjetsku publiku i kritiku.
Primjedbe
Objavi komentar