Djelovao je debitantski dugometražni
dokumentarac mlade američke filmašice Lize Mandelup, koja je u Sundanceu dobila
posebnu nagradu žirija za otkriće godine, na mene prilično šokantno i to
ponajviše iz razloga jer nas "Jawline" vodi u svijet koji mi zapravo
i nije poznat i koji i nisam planirao upoznati. Vodi nas "Jawline" u
svijet mladih Amerikanaca, adolescenata i tinejdžera koji imaju 14, 15 ili 16
godina i koji su valjda ono što se naziva internet influencerima.
Pretpostavljam da ima mnogih poput mene koji odmah dobiju probavne smetnje kad
čuju taj izraz i kad pomisle na balavurdiju od 14 ili 16 godina koja tu nešto
pametuje preko Instagrama, Youtubea ili svih tih kanala za koje ni ne znam kako
se zovu, a njihovi vršnjaci ili još mlađi od njih sva ta njihova govna kusaju.
Koliko mi je poznato i u našim krajevima ima tih mlatimudana pa tek možemo onda
zamisliti koliko je taj fenomen daleko otišao u Americi, za kojom uvijek
kaskamo koje desetljeće, no meni je svejedno sve ovo djelovalo nestvarno.
Glavni junak kojeg je autorica pratila dulje
vremensko razdoblje, čini mi se barem dvije godine, je Austyn Tester, u početku 16-godišnji
srednjoškolac iz gradića Kingsporta u Tennesseu. Ovaj dečkić koji
fizički pomalo podsjeća na Justina Bibera, živi sa starijim bratom, majkom i
čoporom mačaka u klasičnoj white trash kući iz tih pasivnih američkih krajeva
koja samo što se nije raspala, no on je ujedno već neko vrijeme velika lokalna
zvijezda u tim live prijenosima na internetu. Ima ovaj dječarac brojne
pratitelje i obožavatelje, uglavnom povučene i iskompleksirane djevojčice nešto
mlađe od njega ili stare kao on, a nada se Austyn da će ga njegova internet
slava jednog dana odvesti iz vukojebine u kojoj živi. Prati on na tim mrežama i
slične influencere koji se snimaju kako pametuju, plešu, pjevaju s onim
iskrivljenim glasom na matrici neke imbecilne pjesme, vježbaju u teretani ili
što već rade svi ti mladi lezilebovići te pokušava povećati svoju bazu fanova, a izgleda da bi mu
se sreća konačno mogla osmijehnuti. Jedan od menadžera slučajno ga je otkrio i
ponudio mu odlazak na turneju (?!?) sa skupinom sličnih klinaca koji isto
drkare po internetu i Austyn je uvjeren da je pitanje trenutka kad će i on
postati velika zvijezda.
Paralelno s Austynom, pratimo i priče nekoliko
njegovih vršnjaka koji su se već uspjeli uspeti na ljestvici tog dječjeg
polusvijeta i imaju ne samo stotine tisuća, možda i milijune pratitelja, već i
cijele timove, koji izvanredno zarađuju na istim tim klincima. Posebno mi je
iritantan bio jedan klinac koji je menadžer nekolicini tih nadolazećih
instagram - zvijezda i koji je možda tek koju godinu stariji od njih, a uopće i
ne skriva da je jedina njegova zadaća te klince u kratkom vremenu iskoristiti,
što više zaraditi na njima, a potom ih zamijeniti novim, mlađim licima. Ne
srami se priznati taj imbecil kojeg bi s nevjerojatnim guštom šamarao dok mu
obraščići ne bi poljubičastili, kako on perfektno živi, pronalazeći, stvarajući
i uništavajući te insta-talente. Zbilja groteskna karikatura koju i majka teško
može voljeti, no ništa manje groteskan, nestvaran i bolestan svijet je cijela
ta scena u kojoj upoznajemo klince kojima je jedino važno postati slavan.
Ukoliko ne postanu slavni za njih životi nemaju nikakvog smisla, a kao da ne
shvaćaju da su životi koje žive potpuna iluzija i opsjena. Možda ja nisam
normalan i ostario sam za ovaj moderni svijet, no klinci od 15 ili 16 godina
koji su se ispisali iz škola kako bi postali internet - zvijezde i koji ni ne
razmišljaju što će biti s njima jednog dana sve to prođe, nešto je što nikad
neću moći razumijeti.
Još teže je shvatiti svu tu vojsku fanova, te
tisuće i tisuće klinki od 13, 14 ili 15 godina koje po cijele dane prate sve te
idiotčiće po internetu. Kaže tako jedna klinka koja je velika obožavateljica
Austyna i koja se redovito pojavljuje kad on organizira okupljanja fanova
(dajte pištolj da se ubijem) da više voli frendiće s interneta nego stvarne
ljude jer je nitko od ovih s interneta ne sprda i ne zlostavlja. Dakle,
dolazimo do toga da se sve to pretvorilo u nevjerojatni eskapizam, u pravu
iluziju života i djeca koja se s problemima u stvarnom životu odbijaju suočiti,
bježe u virtualni svijet. Svijet u kojem ih nitko ne zajebava jer su debeli,
jer im zubi idu na juriš, jer su pirgavi, jer nose naočale, jer im mama kupuje
odjeću u Lidlu ili koji su već razlozi zbog kojih djeca danas zajebavaju drugu
djecu. Sva ta djeca koja su ne samo nesigurna u stvarnom životu bježe u
sigurnost interneta i lažnog svijeta u kojima su svi prema njima fini,
pristojni, ugodni, zapravo i ne razmišljajući da su takvi isključivo iz razloga
jer će na njima i oni, a posebno njihovi menadžerčići i timovi, fino zaraditi.
Što se događa s tom djecom meni je apsolutno
nemoguće dokučiti i u kakve će ljude ti klinci izrasti pomalo je zastrašujuće pomisliti, no dobri stari Andy
Warhol definitivno je bio u pravu kad je rekao da će u budućnosti svatko imati
priliku za svojih 15 minuta slave. To je vrijeme sada definitivno stiglo, pošto
smo dostigli vrhunac konzumerizma u kojem je apsolutno sve na prodaju i sve ima
svoju cijenu. Kad vidim nastupe (ako se to uopće može nazvati nastupima) tih
klinaca, koji pred razularenom masom djevojčica šetuckaju po nekakvoj bini i
nešto seruckaju, a ove padaju u trans, meni sve to djeluje kao neki bizarro
svijet iz "Black Mirrora" i teško mi je povjerovati da se nešto takvo
doista i događa. Jednostavno mi je nemoguće shvatiti da su ti današnji klinci
toliko ograničeni i da ne mogu dokučiti da ih cijela ta industrija koja
godišnje već sada okreće milijarde i milijarde dolara iskorištava.
Potpuno mi
je jasno da se vrijeme mijenja i da roditelji danas, s obzirom na ubrzani način
života i filozofiju da je bitno samo što više raditi, po mogućnosti za nekog
drugoga, imaju sve manje vremena za vlastitu djecu, a istoj toj djeci upravo
internet i idiotčići poput ekipe iz ovog dokumentarca postaju životni uzori i
vodiči kroz život i tranzicijsko razdoblje puberteta. Kad vidim tu ekstazu u
koju padaju klinke kad vide te ušminkane balavce, Beatlemania i slični fenomeni izgledaju
kao smijurija. Na kraju i ne čudi da je toliko Amerikanaca depresivno i da
gutaju sve te silne xanaxe ili kako se već zovu ti antidepresivi jer kako
čovjek ne bi pao u depresiju kad jednog dana shvati da je sve što je do tada
smatrao životom najobičnija iluzija. Ne treba sumnjati da će se potrošnja
antidepresiva samo još povećavati, a možda sam ja prepesimističan prema tim
novim generacijama, no bojim se da nas u budućnosti ne čeka ništa dobro.
Bjesomučna potjera za slavom i novcem uvijek je bio američki stil života, no
sada se to, imam dojam, počinje pretvarati u potpunu opsesiju, a ti internet
kanali današnjim klincima nude novu, perverziranu i posve izokrenutu verziju
Američkog sna.
Primjedbe
Objavi komentar