Već sam naziv ove nevjerojatno bizarne,
nadrealne, potpuno apsurdne francuske crne komedije koju bismo mogli prevesti
kao "Jelenja koža" može sugerirati da će biti to sve samo ne običan
film. Još kad se zna da je autor ovog filma francuski glazbenik i DJ, odnedavno
i filmaš Quentin Dupieux poznat i pod umjetničkim imenom Mr. Oizo, onda je još
jasnije da ovo ne može biti nešto normalno. Predstavio se on u svijetu filma
ponajprije apsurdističkom kombinacijom horora i crne komedije koja se odaziva
na ime "Rubber" u kojoj je jedna kamionska guma oživjela i počela
ubijati ljude. Ni ovaj puta situacija nije puno smislenija i ne treba se ovdje
nu truditi pokušavati nešto shvatiti zdravorazumskom logikom jer ta je sposobnost
u ovom slučaju posve nepotrebna i nevažna. Ovo je jedan od onih posve
nadrealnih i avangardnih filmova nakon kojeg se čovjek mora zamisliti što je
zapravo bilo to što je upravo pogledao, no istovremeno je ta suluda besmislica
bila totalno zabavna, blesava i otkačena da mu teško može biti žao tih nešto
više od sat i deset minuta koliko je trajala "Jelenja koža".
Okupio je Dupieux ovdje za sada
najrespektabilniju glumačku ekipu do sada koju prodvodi francuski oskarovac Jean
Dujardin (The Artist). On je Georges, čudak kojeg je upravo ostavila supruga i
koji se zaputio u nepoznatom smjeru, a život će mu se dodatno promijeniti i
zakomplicirati kada od nekakvog starca kupi jaknu od jelenje kože. Uz jaknu će
kao poklon dobiti i amatersku video kameru te će uskoro završiti on u nekakvom
planinskom gradiću u Francuskoj, gdje će kamerom početi bilježiti sve što se
oko njega događa. Postajat će on sve luđi i luđi, u jednom trenutku će početi
komunicirati s jaknom od jelenje kože koja će mu govoriti što da radi, a jedna
od opsesija će mu postati eliminacija svih drugih jakni na svijetu. Počet će on
i nadopunjavati odjevnu kolekciju od jelenje kože te će nakon jakne stići i
kapa, hlače, rukavice i sve ostalo, a u lokalnoj birtiji će pronaći mladu
konobaricu Denise (možda i vodeća francuska glumica mlađe generacije Adele
Haenel), koja je zapravo po struci montažerka.
Vjerujući da ovaj bolesnik stvarno u njezinom
mjestu snima nekakav film, priključit će se ona njegovom projektu i pokušat će
u neku smislenu cjelinu montirati ono što je on snimio. A ono što on snima
postajat će sve nenormalnije, bolesnije i luđe, da bi se na kraju pretvorilo
gotovo u snuff film. Ako mislite da sadržaj ovog filma djeluje nevjerojatno
čudno i bizarno, probajte tek zamisliti kako ova nadrealistička zajebancijica
tek stvarno izgleda. Što je pjesnik htio reći ovim filmom neka svatko pokuša
zaključiti sam, a fino je netko zaključio da "Deerskin" pomalo
djeluje kao suluda kombinacija "Barton Finka" i "Henry: portret
serijskog ubojice". I to na tripu. I Dujardin kojeg smo nekako navikli
gledati u barem donekle ozbiljnim ulogama, ovdje djeluje potpuno urnebesno i
kao da će svakog trenutka eksplodirati od smijeha zbog situacija u kojem se
njegov lik nalazi. No, uspijeva on zadržati maksimalnu ozbiljnost i upravo taj
njegov pretjerano ozbiljan nastup u svim tim nezamislivo apsurdnim situacijama
daje ovom filmu kojeg se ne smije ozbiljno shvatiti dodatnu dozu draži. Oni
koji vole filmove koji potpuno odstupaju od kanona, u ovoj potpuno spaljenoj
ludoriji premijerno prikazanoj na redateljskoj večeri u Cannesu, čak bi mogli i
uživati.
Primjedbe
Objavi komentar