Ahmed je 15-godišnjak (od oka!) podrijetlom iz
neke od zemalja Magreba, čiji su se roditelji još i prije njegovog rođenja
nastanili u Belgiji. I ljudi su se, pomislio bi čovjek, sasvim fino
socijalizirali na novo okruženje, prilagođavaju se životu na zapadu, a njihovih
četvero djece koji za svoju pradomovinu znaju više iz priča roditelja,
stričeva, djedova i baka izrastaju u tipične zapadnjake. Svi oni se odjevaju u
skladu sa zapadnjačkim normama, ponašaju se kao njihovi bijeli prijatelji i
poznanici iz Belgije, a sve do nedavno takav je bio i Ahmed, dječarac koji
izgleda kao tuniška verzija Harryja Pottera. Do pred dva tjedna ovaj je klinjo
s društvom udarao po Play Stationu, igrao nogomet i sve što rade klinci danas,
no odjednom se ovaj mladac počeo radikalizirati. Krenuo je on redovito na
druženja s imamom u medresu ili kako se već to naziva, a ovaj mu je počeo
puniti glavu svakojakim budalaštinama.
Neće trebati proći puno da Ahmed postane pravi
mali religijski fanatik i fundamentalist koji se odjednom ne želi družiti s
nevjernicima odnosno kršćanima i Židovima. Za početak se on odbija uopće i
rukovati sa svojom učiteljicom, ženom s kojom je sve do jučer imao sasvim
normalan odnos jer kakti pravi vjernici se ne rukuju sa ženama. No, bit će to
tek početak ludila ovog klinca koji će ničim izazvan odlučiti ubiti svoju
učiteljicu i na taj način zakomplicirati život ne samo sebi, već i svima oko
sebe. Predstavili su se ovom kompleksnom i provokativnom dramom na svom
"domaćem" festivalu u Cannesu poznata belgijska braća Jean-Pierre i
Luc Dardenne, dvostruki dobitnici Zlatne palme, koji se ni ovaj puta s Azurne
obale nisu vratili praznih ruku. Dobili su Dardennei ovaj puta nagradu žirija
za najbolju režiju, a iako "Mladi Ahmed" definitivno ne spada u sam
vrh njihovog stvaralaštva, svejedno je bila to prilično upečatljiva priča.
Svi oni koji su ranije gledali neki od
njihovih filmova, otprilike znaju što mogu očekivati. Tipični realizam, kamera
iz ruke, socijalno osjetljiva tema, problematika mladih, marginaliziranih,
otuđenih, nesigurnih članova društva, a i ovaj puta Dardennei su angažirali
uglavnom nepoznate glumce. Štoviše, mnogima od njih, baš kao i mladom Idiru Ben
Addiju koji je utjelovio Ahmeda bilo je ovo i prvo filmsko iskustvo, no ovaj puta to neiskustvo nije hendikep, već je utjecalo na uvjerljivost
cijele priče. Dobrim dijelom zahvaljujući i tome, gledatelj ima dojam da uopće
i ne gleda igrani film, već kao da je gotovo riječ o dokumentarcu, a posebno
kontradiktorno djeluje situacija što mladi Ahmed izgleda kao mladić posve
nesposoban za takve opačine.
Upravo u konfliktu glavnog junaka, mladića
koji je odjednom postao pomahnitali radikal i čiju motivaciju ne samo da ne
može shvatiti gledatelj, već kao da ni on sam nije načisto zašto to radi i
zašto je odlučio ubiti svoju nastavnicu. Koji je uopće njegov motiv za
počinjenje takvog zla i je li on svjestan da to što misli učiniti može mnogima
donijeti samo lošega? Što on uopće misli postići ubojstvom učiteljice i kako je
takva metamorfoza moguća u tako kratkom roku? Sve su to pitanja koja si
gledatelj mora postaviti uz ovu naturalističku, gotovo pa doku-dramu koja se može
promatrati i kao fina karakterna studija posve zbunjenog, izgubljenog klinca
bez stvarnog identiteta.
Primjedbe
Objavi komentar