Još jedan u nizu onih hvaljenih i nagrađivanih
europskih filmova na koje svakako treba obratiti pozornost, no "Portrait
of a Lady on Fire" na mene ipak nije do kraja postigao očekivani efekt. Ne
može se poreći da je ova misteriozna romansa sa snažnim feminističkim pečatom
čija je radnja smještena na izolirani francuski otok negdje potkraj 18.
stoljeća, iznimno intrigantna i snimljena je s izuzetnim stilom i osjećajem, no
ipak ovo za mene nije film koji bih svrstao u sam vrh onoga što je snimljeno u
2019. godini bez obzira što ćete ga često pronaći na brojnim takvim listama. Ne
samo da je "Portret" nominiran za Zlatni globus za najbolji film
izvan engleskog govornog područja, već je osvojio i nagrade za najbolji scenarij
u Cannesu i u izboru za europski film godine. Redateljica i scenaristica Celine
Sciamma bila je nominirana i za najbolju europsku redateljicu godine, baš kao
što su i obje glavne glumice, Adele Haehnel i Noemie Merlant bile nominirane za
najbolju europsku glumicu, no te nagrade nisu uspjele potvrditi.
Sciamma (za koju na IMDB-u stoji da je rođena
1980. godine, dok se na Wikipediji kao godina njenog rođenja navodi 1978.
godina, no to je u ovom slučaju zapravo posve nebitno) ne samo da je
feministica te se i preko svojih filmova zalaže za rodnu ravnopravnost, već je
i lezbijka koja je neposredno prije početka snimanja "Portreta"
prekinula vezu s jednom od glavnih glumica u svom filmu, Adele Haehnel. Upravo
se oko lika možda i najbolje francuske glumice mlađe generacije ovdje sve vrti,
a nakon što joj je sestra počinila samoubojstvo, njezina Heloise se vratila u
obiteljski dom kako bi se udala za plemića iz Milana za kojeg se trebala udati
njena sestra. Iako je bilo predodređeno da Heloise život provede u samostanu,
dogovoreni brak u tadašnjem je francuskom društvu očito bilo nešto što se nije
moglo samo tako raskinuti, a kad već nije mogla starija sestra, čovjek iz
Milana kojeg nikada nije vidjela, nije se puno bunio kad su mu ponudili mlađu
sestru.
Po principu daj što daš, Heloise je obećana
plemenitašu, njena obitelj zadovoljno je trljala ruke jer će jednu kćer ipak
fino uvaljati nekom parajliji, no kako je čovjek nikada nije vidio, Heloisina
mama angažirala je portretisticu kako bi čovjek bio siguran da neće dobiti
mačka u vreći. Problem je nastao što Heloise ne želi čuti za slikanje
i poziranje te je na taj način bitno otežala zadaću mladoj slikarici Marianne
(Noemie Merlant), koja će njezin portret morati naslikati po sjećanju. Da
situacija bude bolja, kako Heloise ne bi stvarala probleme, njena obitelj nije
joj ni rekla da je Marianne zapravo slikarica, već je to osoba koju su doveli
na otok kako bi joj pravila društvo i skratila vrijeme do sudbonosnog da. Neće
trebati proći puno vremena da se između ove dvije mlade dame počne razvijati
privlačnost, potom i ljubav, a posebna je zanimljivost da iako se cijela priča
"Portreta" zapravo vrti oko muškarca i neznanca za kojeg se Heloise
treba udati, u ovom filmu nemamo niti jedan muški lik.
Bez obzira što su se vremena srećom u odnosu
na patrijarhalno društvo kasnog 18. stoljeća bitno promijenila i što žene
danas, barem na zapadu, ako već ne u onim podnebljima koja nisu daleko odmakla
od srednjeg vijeka, u pravilu imaju mogućnost izbora po ovom pitanju, jasna je
bila Sciammina intencija ukazati na neravnopravan položaj žena kroz povijest.
Vidimo tako da se žena prvo smatrala svojevrsnim vlasništvom obitelji, barem
kad je u pitanju plemstvo, koja je na nju u pravilu gledala kao na izvor zarade
i društvenog napredovanja kroz kvalitetnu udaju, a potom bi ona preselila u
vlasništvo svog muža, često puno starijeg tipa kojeg bi nerijetko prvi puta
vidjela na dan vjenčanja. Što ona misli o tome baš je se i ne bi pitalo, a žene
su i odgajane tako da previše ne razmišljaju o onome što ih čeka, već se takvo
okrutno odlučivanje o nečijoj sudbini uzimalo zdravo za gotovo.
Snimila je Sciamma ovu poprilično provokativnu
i intimnu priču s ukusom, mjerom i stilom, minimalistički, a opet raskošno s
vrhunskim okruženjem, scenografijom i kostimima te pretežito statičnom kamerom
i dugim kadrovima, na što smo već gotovo i navikli kad je u pitanju europska
umjetnička filmska produkcija. Obje glumice koje nose ovu priču su na visini
zadatka i više su nego uvjerljive, a "Portret" spada u uzak krug
najzanimljivijih romansi snimljenih u 2019. godini i od prve do zadnje scene to
je film s jasnim autorskim pečatom, vizijom, ali i stavom. Film je to koji bi
mogao zadovoljiti apetite one nešto zahtjevnije publike koja voli europski film,
a one koji su nadaju da bi "Portret" mogao biti neki kostimirani
odgovor na "Blue is the Warmest Colour" otprije nekoliko godina,
morat ću po tom pitanju razočarati.
Primjedbe
Objavi komentar