Da majka ponekad zaista svašta rodi, armija
obuče, a željeznica preveze, nije fraza primjenjiva isključivo za naša
podneblja, savršeno potvrđuje i ova artistička, autobiografska, pomalo
eksperimentalna priča koja je Richardu Billinghamu donijela nominacije za
europsko i britansko otkriće godine. Billingham je inače ugledni britanski
fotograf, koji je u svojim roditeljima, kroničnom alkoholičaru od oca Rayju i
užasno debeloj majci Liz i ranije pronalazio inspiraciju, a ovaj puta nas vodi
u doba svog odrastanja u socijalnom stanu u sirotinjskoj četvrti Birminghama
tijekom osamdesetih za vrijeme vladavine Margaret Thatcher. I ovo je sve samo
ne običan film jer nema tu neke klasične narativne linije, a paralelno s
osamdesetima pratimo i epizode iz života njegovog oca u sadašnjosti.
Još krajem pedesetih i tijekom šezdesetih u
britanskoj kulturi pa i filmu se razvio pokret nazvan "Kitchen sink
realizam" u kojem su glavni protagonisti bili bijesni i nezadovoljni
Britanci obično iz niže i radničke klase, često ljudi s ozbiljnim problemima s
alkoholom, a slavni filmaš Ken Loach kasnije je taj podžanr doveo do
perfekcije. No, "Ray and Liz" prikazuje one dijelove društva još
stepenicu ili dvije niže od "Kitchen sinka". Ovaj podžanr bi se mogao
nazvati i "jeftini viski realizam" jer glavni protagonisti ove arty
drame su nezamislivi lowliferi, polusvijet i pol, koji je zaglavio u totalnom
talogu. No, ovi najjadniji i najsiromašniji dijelovi britanskog društva, koji
preživljavaju od socijalne pomoći i dječjih doplataka koje zapiju valjda i
prije no što ih dobiju, ljudi su koji se ni ne trude iščupati iz tog gnoja, već
kao da su se potpuno pomirili s takvim životarenjem. Stil života u kojem su po
cijele dane i noći pijani kao svinje, dok su im djeca prepuštena sama sebi, za
ove je likove nešto posve normalno, a glavno je pitanje zaslužuju li takvi
likovi uopće i mrvicu sažaljenja i zaslužuju li išta bolje?
Djeluje sve ovo i više nego groteskno, cijela
priča toliko je realistična da je sve to potpuno nadrealno. Također, očito je
kako je Billingham vizualac jer vizualnost je ovdje puno, puno ispred naracije
i priče, koja je isjeckana, fragmentarna, a kako bi se dobilo na autentičnosti
snimljen je "Ray & Liz" pomalo staromodno tako da je fotografija
okomita, u tehnici 4:3, a ne klasičnoj 16:9. Mogao bi se ovaj film opisati i
kao crnohumorni (ali baš ono crno, crno, crno humorni) prikaz britanskog
društva za koje je teško zamisliti da uopće postoji i da nešto takvo može
postojati, a Billinghamu treba odati i počast što je imao hrabrosti povesti sve
nas koji smo gledali ovaj film u mračne kutke svog postojanja i svoje
prošlosti. Krajnje neobičan film koji bi mogao zapeti za oko onima koji vole
ponešto drukčiji filmski izričaj i imaju strpljenja za nešto posve drukčije.
Primjedbe
Objavi komentar