Bez obzira što će na leđa uskoro natovariti
punih 90 godina, Clint Eastwood nastavlja nizati filmove u ritmu od praktički
jedan godišnje (to što je 2017. apstinirao, nadoknadio je u 2018. s dva filma),
a baš kao i u slučaju s nekoliko posljednjih filmova, opet se on bavi temama iz
nedavne američke prošlosti. Nakon snajperista (American Sniper), pilota
(Sully), studenata koji su slučajno postali junaci (The 15:17 to Paris) i o čiči
koji vozi drogu za kartel (Mula), Eastwood se pozabavio pričom čovjeka koji je
optužen za teroristički napad u Atlanti 1996. godine. Za vrijeme olimpijskih
igara u prijestolnici američke savezne države Georgije, u olimpijskom parku za
vrijeme koncerta eksplodirala je bomba. Poginulo je dvoje ljudi, više od
stotinu ih je ozlijeđeno, a nakon kratke istrage, FBI je za ovaj teroristički
napad osumnjičio 33-godišnjeg zaštitara Richarda Jewella.
Pomalo ograničenog i potkapacitiranog
debeljka, ali nevjerojatno jednostavnog, prostodušnog, iskrenog, poštenog i
naivnog smotanca, koji je otkrio sumnjivi ruksak u kojem se nalazila bomba i
uoči detonacije upravo zahvaljujući njemu je dobar dio posjetitelja bio
evakuiran. Tip koji se cijelog života nadao da će postati policajac, no zbog
objektivnih okolnosti to mu nije uspjelo, nastavio je raditi kao zaštitar. Kako
je u tom poslu često bio prerevan i obično bi se uživljavao u njega i nerijetko prelazio preko
svojih ovlasti, većina poznanika i kolega ga i nije shvaćala ozbiljno, a za
mnoge je bio i predmet sprdnje. Ubrzo nakon detonacije, Jewell se našao u za
njega neobičnoj situaciji jer je preko noći postao junak koji je spasio živote,
gostovao je na televiziji i njegov je život konačno dobio smisao, no bila je ta
slava kratkog roka.
Nepotvrđena priča kako je upravo on predmet
istrage iscurila je iz FBI-ja i mediji su preko noći od Jewella počeli stvarati
zlikovca. Odjednom je on postao terorist, manijak i krenula je ona tipična
američka medijska histerija u kojoj televizijske ekipe kampiraju pred nečijom
kućom, maltretiraju sve žive i senzacionalistički izvještavaju kao da je čovjek
u najmanju ruku pravomoćno osuđen, a ne tek predmet istrage. I prije no što se
film pojavio izazvao je velike kontroverze i polemike jer je prikazano na koji
način je novinarka dnevnika iz Atlante došla do tajnih i nepotvrđenih
informacija iz FBI-ja, a lako je za pogoditi da je za te informacije ponudila
agentu seksualne usluge. U obranu novinarke koja je u međuvremenu umrla od
predoziranja stali su njeni kolege tvrdeći da se to nije tako dogodilo, no na
kraju je to manje bitno. Ključno je koliku je štetu i tragediju za cijelu
Jewellovu obitelj, ali i za cijelo društvo proizvela medijska histerija u kojoj
su ga svi osudili prije vremena.
Bilo je to vrijeme kada su još bila svježa
sjećanja na užasni teroristički napad u Oklahoma Cityju godinu ranije, kada je
bijeli supremacist Timothy McVeigh raznio gotovo 170 ljudi, a mediji željni
senzacija u Jewellu su odmah pronašli novog McVeigha. Jedna je to od onih
tipičnih priča u kojima će se na malog, običnog, prosječnog čovjeka okomiti
cijelokupni sustav, a u ovom slučaju situacija će biti još tragičnija jer je
nesretni Jewell bio čovjek koji je oduvijek vjerovao u isti taj sustav, patriot
koji je samo želio pomoći. Bez obzira što je cijela priča ovdje ipak dosta
simplificirana, Eastwood je iz scenarija Billyja Rayja (nominacija za Oscara za
Kapetan Phillipsa) uspio izvući koliko se moglo. I pokazao je ne samo da i
dalje ima što za reći po pitanju izbora tema, već da i dalje bez problema može
korektno, gotovo rutinski režirati sasvim solidan film. U tome mu je zasigurno
puno pomogla i zbilja respektabilna glumačka ekipa koju predvodi ne pretjerano
poznati Paul Walter Hauser (bucko kojeg smo do sada najviše prilike imali
gledati u komedijama i komičnim ulogama), a tu su i Sam Rockwell kao njegov
odvjetnik, Olivia Wilde kao novinarka, Jon Hamm kao FBI istražitelj, dok je
Kathy Bates (Misery) za ulogu Jewellove mame zaslužila i nominaciju za najbolju
sporednu ulogu.
Primjedbe
Objavi komentar