Japanski subverzivac i provokator Sion Sono
nastavlja šokirati. "Šuma ljubavi" film je koji se potpuno stilski i
tematski nastavlja na njegov prethodni rad, a ovaj mračni krimić u najkraćim
crtama mogao bi se opisati kao svojevrsnu kompilaciju svega što je snimio do
sada. Baš zbog toga što u "The Forest of Love" zapravo i nema ništa
novoga u odnosu na ranije filmove, ovaj film između ostalog ne može zaslužiti
neku bolju ocjenu, a još jednom je on na svoj subverzivni, nihilistički,
šokantni, čak i morbidni način rekreirao stvarne događaje i seriju ubojstava u
Japanu 2002. godine. Oni koji se gnušaju nasilja na filmu, bolje neka ni
pokušavaju gledati "Šumu ljubavi" jer ako se Sonovi filmovi po nečemu
ističu, to je onda to pretjerano, čak i karikirano nasilje. Ne mogu reći da me
taj dio posebno oduševljava ili uzbuđuje jer neke scene i u ovom filmu bilo je
doista teško, gotovo nemoguće gledati, no isto tako posve je jasno da Sono sve
što radi, radi intencijski. Jedan od razloga je šokiranje publike, u čemu je po
tko zna koji puta uspio, iako, ponavljam, nema tu ničega što i ranije kod njega
nismo imali priliku vidjeti.
Drugi razlog je subverzija i provokacija
publike koja se u pravilu gnuša eksplicitnog i pretjerano uvjerljivog nasilja
na filmu, ali joj zato ne smeta kada recimo Rambo poubija dvjesto ljudi, ali na
neki prihvatljiviji način. Kad Rambo posmica par stotina sovjeta, Kambodžanaca
ili Meksikanaca na način da oni samo padaju kad ih trese mitraljezom, onda je
to u redu. No, kada Sono ili netko sličan njemu čin ubojstva ili nasilja prikaže
onako kako to prikazuje, onda to je to čisto zlo. Opet sam se ja malo izgubio u svojim mudrolijama, no
živcira me to licemjerje o nasilju i svo to gnušanje nad nasiljem i
"nasiljem" u filmovima prvenstveno iz razloga što je sve to što
vidimo čista fikcija. Ljudi, ne brinite, niti u jednom Sonovom filmu nikome
nije odrezana glava, niti je istrančiran na komadiće pa samljeven u blenderu.
Isto kao što ni Rambo za stvarno nije pobio pet tisuća Burkinofasanaca ili
crvenih kmera.
Do sada su valjda svi shvatili da je doista
ovo jedan izrazito nasilan film, no nasilan je, perverzan, bolestan, morbidan i
ponekad strašno okrutan svijet oko nas. Da situacija bude strašnija, u stvarnom
svijetu ne možemo stisnuti tipku stop pa Shift+Delete i zauvijek se riješiti
tih užasa. Možemo se, jasno, praviti kao da takvo nešto ne postoji, no za Sona
smo već odavno naučili da nije jedan od onih guraju glavu u pijesak. On to
nasilje dodatno potencira i gura ga pod nos publici na potpuno eksplicitan i
šokantan način, a iznimka nije ni ovaj film. "The Forest of Love"
zbilja kreće užasno konfuzno i potrebno je neko vrijeme da bismo uspjeli uopće
pohvatati konce tko je tko i što se to događa. Do kraja će više, manje sve
sjesti na svoje mjesto, no ne može se poreći da je i ovo jedan od onih
nevjerojatno bizarnih, čudnih, grotesknih, anarhističkih, čak na trenutke
apsurdnih filmova.
Na sebi svojstven način Sono i ovdje
subverzira i satirizira japansko društvo, karikira odnose među ljudima i
izruguje se tradiciji. Ovdje imamo čak i snimanje filma u filmu, odnosno tri
mladića koji sanjaju kako će snimiti amaterski film s kojim će si otvoriti
vrata filmskog svijeta. Udružit će se oni s dvije djevojke, nekad najbolje
prijateljice koje su izgubile kontakt i bizarnim pedesetogodišnjim prevarantom
po imenu Joe Murata, koji će postati svojevrsni Charles Manson ovog društva.
Tijekom snimanja ovog filma otkrit će se mnoge mračne tajne, potpuno će se
izgubiti granice između stvarnosti i filma kojeg snimaju. Pretvorit će se to u
pravu anarhističku, mazohističku, metafilmsku orgiju, a ovaj film možda bi se
najbolje mogao opisati kao grotesknu krimi satiru za koju se ne može promašiti
tko joj je autor. Iako je "Šuma ljubavi" nedvojbeno dugačak (čitava
dva i pol sata), na trenutke repetitivan i povremeno besmislen film, gluma je
intencijski karikirana i prenaglašena, film je to koji bi trebao zadovoljiti
apetite Sonovih fanova. I onih koji će to tek postati.
Primjedbe
Objavi komentar