I ovaj puta se potvrdilo pravilo da se neka
književna djela ponekad jako teško mogu prenijeti na posve drukčiji medij što
film definitivno jest. Posebno kad je riječ o knjizi od čak 784 stranice za
koju je 2014. godine američka književnica Donna Tartt nagrađena Pulitzerovom
nagradom. Režije filma "The Goldfinch" vrlo hrabro prihvatio se Irac
John Crowley (Brooklyn, Intermission) i to po scenariju iskusnog Petera
Straughana, čovjeka koja iza sebe već ima dosta utakmica u nogama kada je u
pitanju pisanje scenarija po književnim djelima. I dok je s "Tinker, Tailor,
Soldier, Spy" snimljenim po kultnom krimiću Johna le Carrea definitivno
zaslužio palac gore, prema mišljenju kritike i publike Straughan je prilično
uprskao sa "Snjegovićem" po romanu Norvežanina Joa Nesboa. Doduše,
scenarij za taj triler nije radio sam, a bez obzira što je ovdje okupljena
sasvim respektabilna glumačka ekipa (mladi Ansel Elgort, Nicole Kidman, Jeffrey
Wright, Luke Wilson i Sarah Paulson) i što je iza kamere stajao ponajbolji
snimatelj današnjice Roger Deakins, ostalo je u ovoj misterioznoj coming-of-age drami koja
nas usput vodi i u svijet visoke umjetnosti, dosta toga nedorečeno, konfuzno i
nepovezano.
Glavni junak filma je 13-godišnji Theodore
Decker, čija je majka poginula u bombaškom napadu na muzej Metropolitan u New
Yorku, a neposredno nakon terorističkog čina ovaj je dječak iz muzeja ukrao i
sakrio sliku "Češljugar" (Goldfinch) nizozemskog baroknog
slikara Carela Fabritiusa i skrio je u svom stanu. Sve u njegovom životu
poslije nastavit će se vrtiti upravo oko tog bombaškog napada i nestale slike,
a radnju filma ćemo pratiti paralelno u razdobljima dok je on dječak i seli s
jednog mjesta na drugo i u vremenu dok je on već mladić u dvadesetim godinama i
postao je trgovac umjetninama. Malo, pomalo otkrivat će se tko je zapravo Theodore
i što ga je to formiralo, upoznavat će on razlitičite ljude i uvaljivati se u
brojne nekad više, nekad manje ugodne situacije, no bez obzira što je "The
Goldfinch" snimljen raskošno i što vizualno izgleda besprijekorno, nije se
očito na očekivani način iznimno kompleksni materijal od gotovo 800 stranica uspjelo prebaciti na
filmsko platno.
Priča se ovdje razvija nevjerojatno sporo,
tromo, iz minute u minutu postaje to sve kompliciranije i zapetljanije i ne bi
tu bilo ništa sporno da sve to vodi nekoj zadovoljavajućoj završnici. No, baš
kao što u ne posebno uzbudljivom i intrigantnom tonu prolazi cijeli film, takva
je bila i sama završnica, tako da ne mogu reći da me "Češljugar"
posebno impresionirao iako to, kao što sam već naveo, nije film bez određenih
kvaliteta. I ne samo da je "The Goldfinch" bio jedan od
najomraženijih filmova godine među američkom kritikom, već je bio i prava
tempirana bomba na kino blagajnama na uloženih gotovo 50 milijuna dolara
zaradivši ni deset. Nekako imam dojam da bi ova duga, kompleksna, zahtjevna
priča možda puno bolje funkcionirala kao mini serija u kojoj bi bilo puno više
vremena za razvijanje priče i likova, a bez obzira što traje punih dva i pol
sata, nije se u tom dugom vremenskom periodu uspjelo do kraja sabiti do kraja
smisleno i zadovoljavajuće djelo.
Primjedbe
Objavi komentar